Udruženje građana za afirmaciju,kulture umjetnosti i komunikacije / videoarhiv@bih.net.ba
13.12.2011.
HUMAN RIGHTS FILM FESTIVAL ZAGREB 05.-10.12 RIJEKA 12.-16.12. 2011
Vijesti
Srijeda na HRFF-u uz pet raznovrsnih dokumentaraca!
Srijeda na Human Rights Film Festivalu donosi pet dokumentarnih filmova, a započinje u poslijepodnevnom terminu projekcijama naslova u sklopi programa Nepozvane slike čiji je povodom dvadesetogodišnjica djelovanja Mreže fondacija Otvoreno društvo. U 16 sati u kinu Europa bit će prikazan dokumentarni film ‘Sjećaš li se Sarajeva’ – spomenuti uradak nastao je od amaterskih video-radova u režiji autora Seada i Nihada Kreševljakovića te Nedima Alikadića. Film evocira vremena u kojima su se preplitale razne emocije: užas, patnja, humor, sve ono što se u opkoljenom gradu dodirivalo, tvoreći jedinstvenu atmosferu.
U 17 sati na rasporedu je dokumentarac ‘Esma’ redatelja Alena Drljevića koji donosi priču o ženi koja nakon nestanka supruga, pukovnika Avda Palića u Žepi 1995., započinje višegodišnju potragu za istinom koja je vodi kroz birokratske sobičke, preko masovnih grobnica do suda za ratne zločine u Haagu.
Glavni filmski program u 18 sati u kinu Europa uključuje dokumentarni film ‘Seljačka utopija’ redatelja Uruphonga Raksasada – bez propovijedanja, čak i bez direktno verbalizirane oštre kritike kakvu obilježava većina suvremenih dokumentaraca o industriji hrane, spomenuti film svojom ustrajnom staloženošću i gotovo stoičkom mirom tjera gledatelje da žale za izgubljenom povezanošću s procesom proizvodnjom hrane i zapitaju se je li zaista nužno da ih nakon izlaska iz kina dočekaju svjetla najbližeg restorana brze, genetički modificirane hrane.
U 20 sati u kinu Europa na rasporedu je film ‘Pismo ocu’ mladog I perspektivnog srpskog autora Srđana Keče – čak tri njegova dokumentarca bit će prikazana u sklopu ovoogdišnjeg HRFF-a. Riječ je o njegovom studentskom radu na britanskoj Nacionalnoj filmskoj školi u kojem preispituje individualnu odgovornost običnih ljudi zatečenih u ratu. Pokušavajući shvatiti način na koji je njegov otac izabrao umrijeti, kroz fotografije, pisma i video snimke, Keča je snimio priču o događanjima u posljednjim desetljećima 20. stoljeća na Balkanu. ‘Pismo ocu’ osvojio je nagradu u regionalnoj konurenciji na prizrenskom Dokufestu, a nedavno je prikazan u selekciji IDFA-e u Amsterdamu.
Današnji program završava filmom ‘Palazzo delle Aquille’koji će biti prikazan u 21 sat u kinu Europa. Redatelji Stefano Savona, Alessia Porto i Ester Sparatore prate borbu dvadeset obitelji beskućnika koji na dva tjedna okupiraju gradsku vijećnicu u Palermu i zahtjevaju da im lokalna vlast osigura smještaj. Film je nagrađen za režiju na festivalu Cinéma du Réel te nagradom za ljudska prava na Buenos Aires Film Festivalu.
godina: 2002 • zemlja: Bosna i Hercegovina • trajanje: 52’
Sjećaš li se Sarajeva je film koji su od amaterskih video-radova napravili Sead i Nihad Kreševljaković i Nedim Alikadić. Podsjećanje na vremena u kojima je osvojen ponos, u kojima su se, baš kao i u filmu, preplitale sve emocije: užas, patnja i humor, tvoreći jedinstvenu atmosferu.
nedjelja, 11.12.2011.
11:00 – Koko i duhovi, režija: Daniel Kušan, Hrvatska, 2011., 95 min.
18:00 – Filmovi koje su voljele naše bake i djedovi:
Na divlji zapad, Go west, režija: Edward Buzzell, SAD, 1940., 80 min.
20:00 – Filmovi koje su voljele naše bake i djedovi:
Na divlji zapad, Go west, režija: Edward Buzzell, SAD, 1940., 80 min. ponedjeljak, 12.12.2011.
17:00 – 9. Festival filmova o ljudskim pravima
Nasamareni ste!, You’ve Been Trumped, režija: Anthony Baxter, Velika Britanija, 2011., 95 min., dokumentarni
19:00 – 9. Festival filmova o ljudskim pravima
Policajac, Ha-shoter, režija: Nadav Lapid, Izrael, 2011., 105 min., igrani
21:00 – 9. Festival filmova o ljudskim pravima
Post Mortem, režija: Pablo Larraín, Čile/Njemačka / Meksiko, 2010., 98 min., igrani utorak, 13.12.2011.
17:00 – 9. Festival filmova o ljudskim pravima Sjećaš li se Sarajeva, režija: Sead Kreševljaković, Nihad Kreševljaković, Nedim Alikadić, Bosna i Hercegovina, 2002., 52 min., dokumentarni
18:00 – 9. Festival filmova o ljudskim pravima
Treba nam sreće, Il nous faut du Bonheur, režija: Aleksandar Sokurov, Aleksej Jankowski, Francuska/Rusija, 2011., 50 min.
19:00 – 9. Festival filmova o ljudskim pravima
Tomboy, režija: Céline Sciamma, Francuska, 2011., 84 min., igrani
21:00 – 9. Festival filmova o ljudskim pravima
Bolest spavanja, Schlafkrankheit, režija: Ulrich Köhler, Njemačka/Francuska/Nizozemska, 2011., 91 min., igrani srijeda, 14.12.2011.
17:00 – 9. Festival filmova o ljudskim pravima
Sunčev sustav, Sonnensystem, režija: Thomas Heise, Njemačka/Argentina, 2011., 100 min., dokumentarni
19:00 – 9. Festival filmova o ljudskim pravima
Palazzo delle Aquile, režija: Stefano Savona, Alessia Porto, Ester Sparatore, Francuska/Italija, 2011., 128 min., dokumentarni
21:30 – 9. Festival filmova o ljudskim pravima
Pismo ocu, režija: Srđan Keča, Srbija/Velika Britanija, 2011., 48 min., dokumentarni četvrtak, 15.12.2011.
17:00 – 9. Festival filmova o ljudskim pravima
Seljačka utopija, Sawan baan na, režija: Uruphong Raksasad, Tajland, 2009., 122 min., igrani
19:00 – 9. Festival filmova o ljudskim pravima
Moj bosonogi prijatelj, My Barefoot Friend, režija: Lee Seong-gyou, Južna Koreja/Indija, 2010., 90 min., dokumentarni
21:00 – 9. Festival filmova o ljudskim pravima
Mandarinove pjesme, Les chants de mandarin, režija: Rabah Ameur-Zaïmeche, Francuska, 2011., 97 min., igrani petak, 16.12.2011.
19:00 – 9. Festival filmova o ljudskim pravima
Ako i jedno stablo padne: priča o fronti za oslobođenje zemlje, If a Tree Falls: A Story of the Earth Liberation Front, režija: Marshall Curry, SAD/Velika Britanija, 2011., 85 min., dokumentarni
21:00 – 9. Festival filmova o ljudskim pravima
Slava kurvi, Whores’ Glory, režija: Michael Glawogger, Njemačka/Austrija, 2011., 110 min., dokumentarni subota, 17.12.2011.
11:00 – Koko i duhovi, režija: Daniel Kušan, Hrvatska, 2011., 95 min., igrani
18:00 – Imamo Papu, Habemus Papam, režija: Nanni Moretti, Italija/Francuska, 2011., 102 min., igrani
20:00 – Bosanoga (sasvim slučajna smrt), režija: Morana Komljenović, Hrvatska, 2011., 70 min., igrani nedjelja, 18.12.2011.
11:00 – Koko i duhovi, režija: Daniel Kušan, Hrvatska, 2011., 95 min., igrani
18:00 – Bosanoga (sasvim slučajna smrt), režija: Morana Komljenović, Hrvatska, 2011., 70 min., igrani
20:00 – Imamo Papu, Habemus Papam, režija: Nanni Moretti, Italija/Francuska, 2011., 102 min., igrani ponedjeljak, 19.12.2011.
18:00 – Imamo Papu, Habemus Papam, režija: Nanni Moretti, Italija/Francuska, 2011., 102 min.
20:00 – Imamo Papu, Habemus Papam, režija: Nanni Moretti, Italija/Francuska, 2011., 102 min. utorak, 20.12.2011.
20:00 – Imamo Papu, Habemus Papam, režija: Nanni Moretti, Italija/Francuska, 2011., 102 min. srijeda, 21.12.2011.
18:00 – Imamo Papu, Habemus Papam, režija: Nanni Moretti, Italija/Francuska, 2011., 102 min.
20:00 – Izmišljene ljubavi, Les amours imaginaires, režija: Xavier Dolan, Kanada, 2010., 95 min. četvrtak 22.12.2011.
18:00 – Izmišljene ljubavi, Les amours imaginaires, režija: Xavier Dolan, Kanada, 2010., 95 min.
20:00 – Imamo Papu, Habemus Papam, režija: Nanni Moretti, Italija/Francuska, 2011., 102 min. petak, 23.12.2011.
18:00 – Izmišljene ljubavi, Les amours imaginaires, režija: Xavier Dolan, Kanada, 2010., 95 min.
20:00 – Izmišljene ljubavi, Les amours imaginaires, režija: Xavier Dolan, Kanada, 2010., 95 min. subota, 24.12.2011.
11:00 – Koko i duhovi, režija: Daniel Kušan, Hrvatska, 2011., 95 min.
18:00 – Izmišljene ljubavi, Les amours imaginaires, režija: Xavier Dolan, Kanada, 2010., 95 min., igrani
20:00 – Izmišljene ljubavi, Les amours imaginaires, režija: Xavier Dolan, Kanada, 2010., 95 min., igrani nedjelja, 25.12.2011.
Nema prikazivanja.
…
Blagajna kina otvara se sat vremena prije početka prve projekcije.
IZLOŽBA LEJLE KREŠEVLJAKOVIĆ - “Stanovanje / kultura / obrazovanje / sport / rekreacija”
U izložbenim prostorima Turskog kulturnog centra u Sarajevu28. decembra bit će otvorena izložba arhitektonskih radova Lejle Kreševljaković pod nazivom “Stanovanje / kultura / obrazovanje / sport / rekreacija”. Na izložbi je predstavljeno 7 najznačajnijih radova ove autorice nastalih u proteklih 5 godina.
Promotori izložbe su akademik Ivan Štraus, arhitekt i Luca Morganti, arhitekta iz San Marina i urednik arhitektonskog magazina “SRM ARH”.
Organizatoriizložbe su Arhitektonskifakulteta u Sarajevu, Ambasada Republike San Marina u Sarajevu i Turski kulturni centar Yunus Emre
In 3 op Reis bezoekt globetrotter Floortje Dessing dit seizoen eilanden met een bijzonder verhaal. Van het piepkleine eilandje Pitcairn tot het Griekse eiland Ikaria, waar één op de drie mensen ouder dan negentig jaar wordt. Dennis Storm bezoekt überhippe steden en maakt trips waar doorgewinterde backpackers alleen maar van kunnen dromen. Nicolette reist naar de mooiste plekken binnen en buiten Europa, zonder daarbij veel geld te verbrassen. Patrick gaat naar landen waar in het verleden veel onrust is geweest. Hij kijkt hoe de inwoners er nu leven en hij zoekt uit wat er voor reizigers te beleven is. Aflevering 12 Patrick - Sarajevo Patrick is in de hoofdstad van Bosnië: Sarajevo. Ooit was deze stad het décor voor de olympische winterspelen, later werd deze stad het trieste middelpunt van de Bosnische Oorlog. Patrick krijgt een rondleiding langs de landmarks van Sarajevo. Zijn gids vertelt hem hoe de geïsoleerde stad tijdens de oorlog stand hield en onder welke barre omstandigheden de inwoners van Sarajevo leefden. Nicolette ¶ Roemenië/Bulgarije Nicolette legt het laatste traject van haar reis af. In het Roemeense Boekarest ontmoet ze een enthousiaste Nederlander die haar laat zien hoe de stadskern zich de afgelopen jaren heeft ontwikkeld tot modern uitgaanscentrum. Nicolette reist door naar de kustplaats Varna in Bulgarije, waar ze een frisse duik neemt.
Promovisana monografija Sarajevo - Moj grad, mjesto susreta (FOTO)
Monografija (foto:Denis Ruvić, radiosarajevo.ba)
U sasvim pristojno popunjenoj dvorani Doma mladih u Sarajevu, u srijedu je u 19,00h predstavljena knjiga Sarajevo – moj grad, mjesto susreta.
U promociji ove jedinstvene fotomonografije, autora Jasminka Halilovića, sudjelovali su fotografi koji su radili na knjizi: Adina Krečo, Haris Čalkić i Milomir Kovačević Strašni, kao i jedan od saradnika Nihad Kreševljaković. Na promociji je govorila i Amira Medunjanin, čija je priča o Sarajevu kao o gradu sevdaha uvrštena u ovu knjigu.
„Ovu monografiju karakterizira ono što je meni osobito drago, najdraže u ovom gradu“, rekao je Nihad Kreševljaković. „Odnos prema ljudima – dragim Sarajkama i Sarajlijama. Zbog toga mi je jako draga jedna rečenica, iz jednog turističkog vodiča, koji je izišao početkom prošlog stoljeća.
Vjerovatno je to bio jedan od prvih turističkih prospekata u Sarajevu. I tu kaže: „Dobrodošli u Sarajevo, jedan od najromantičnijih centara u ovom dijelu Evrope. Ideja o romantičnom gradu je morala proizići iz najmanje dvije stvari: romantični ljudi i arhitektonska i kulturološka različitost, na koju imamo tako mnogo razloga biti ponosni. U ovom gradu imamo jedinstvenu priliku vidjeti susret istoka i zapada, izlaska i zalaska sunca. Naše građevine, na koje smo često preponosni, možemo pronaći i u drugim gradovima svijeta. Mnogo impresivnije džamije u Istambulu, zgrade u Beču. Ali samo ovdje, kao na nekoj slatkoj maketi, jedne pored druge stoje sve zgrade. Najponosniji sam kad naš grad uspoređuju sa Jerusalemom.“
Jasminko Halilović je iskoristio priliku da se na promociji zahvali svima koji su omogućili da nastanak ove knjige: od sponzora, do saradnika i autora, te pročitao poglavlje iz knjige.
Za RadioSarajevo govori o jedinstvenosti ovog projekta, njegovom značaju za Sarajlije, ali i za posjetitelje, o fotografima koji su sudjelovali u nastajanju knjige, te o svojim budućim projektima.
RadioSarajevo: Često ste govorili o dinamičnosti koju imaju vodiči i slikovitosti i informativnosti koju ima monografija jednog grada. Na koji je konkretno način to kombinirano u ovoj knjizi? Halilović: Najprostije rečeno, druge monografije su koncipirane u poglavljima, a ova knjiga je koncipirana kao šetnja kroz grad. To mu daje formu vodiča, činjenica da mi čitaoca, htio on to ili ne, tjeramo da postane svjestan kako grad izgleda, gdje se šta nalazi u odnosu na nešto drugo - tako da uključuje i neki geografski pregled, da tako kažem.
RadioSarajevo: Na koji način su četiri fotografa koja su radila na ovoj monografiji, svojim senzibilitetom, svojim afinitetima i stilom, utjecali na izgled ove monografije?
Halilović: Milomir Kovačević učestvuje samo sa jednim setom fotografija, dakle, njegovih je fotografija manje, i odnose se na prošlost, dakle, na ratni period. Te fotografije imaju veliku vrijednost, a poslužile su kao neka vrsta uvoda u glavni dio knjige. On nije u glavnoj priči „Sarajevo danas“. U toj su priči tri fotografa. Anida Krečo je po struci arhitekta, tako da su njene fotografije bazirane na arhitekturi. Zijah Gafić je fotoreporter, on ima taj neku svoju viziju da zabilježi jedan trenutak, jednu efektnu sliku. Haris Čalkić je također fotoreporter, ali on je više orijentiran na umjetničku fotografiju. On voli da mu ljudi poziraju, da ih fotografiše na različitim mjestima, u različitim ambijentima, kako bi dobio ono što želi. Napravili smo oko 5000 fotografija, i od toga odabrali oko 140 kako bismo ilustrovali ovu priču.
Posjetioci su imali priliku prelistati primjerak monografije (foto:Denis Ruvić, radiosarajevo.ba)
RadioSarajevo: Na koji način ste odabrali 16 prijatelja koji pričaju svoja iskustva i doživljaj Sarajeva? Halilović: Tu smo išli prilično široko: svega ih je nekoliko mojih bliskih prijatelja tu uvršteno. Htio sam da obuhvatim što više ljudi koji će biti različiti generacijski i po dijelovima grada u kojima žive, po tome čime se bave u životu. Neki od tih ljudi su prijatelji Nihada Kreševljakovića, koje sam ja tu tek upoznao, tokom rada na knjizi. Htjeli smo, dakle, naći što više različitih ljudi i života, kako bismo dobili što više različitih pogleda, koji bi se, kao jedan mozaik, sklopili u priču o tome kako mladi ljudi danas doživljavaju Sarajevo.
RadioSarajevo: Knjiga je u dvojezičnom izdanju – bosanskom i engleskom. Kako zamišljaš da knjigu može doživjeti potpuni stranac, neko ko nikada nije bio u Sarajevu i ko se sa njim tek upoznaje? Rekao si da je ovo neka tvoja osobna priča, odnosno, da se radi o tvom gradu u gradu Sarajevu. Halilović: Odnos prema ljudima, koji Nihad Kreševljaković ističe, tu je jako bitan. Mi se vrlo malo koncentrišemo na, recimo, građevine. Generacija ljudi koja je pravila ovu knjigu je mlađa, mnogo su putovali. Mi smo svjesni toga da u Parizu, naprimjer, ima dvjesto zgrada većih od naše Vijećnice. Dakle, nema potrebe da mi sad od nje pravimo neko monumentalno zdanje. Mi se više orijentišemo na život grada, na ljude, što čini našu knjigu dinamičnijom. To je upravo ono što bi stranci trebali prepoznati. Ne grad kao takav, već život grada i u gradu.
RadioSarajevo: Vaš naredni projekat je knjiga Djetinjstvo u ratu – Sarajevo,92-93. Kako napreduje rad na toj knjizi i kad bismo je mogli očekivati u knjižarama? Halilović: Prije četiri mjeseca, započeo sam projekt Djetinjstvo u ratu, preko interaktivne stranice djetinjstvouratu.com. Pozvao sam 1600 ljudi da pošalju svoj kratki, lični odgovor na pitanje o tome šta je za njih djetinjstvo u ratu. Odaziv je bio nevjerovatan. Evo, prije petnaestak dana smo skupili svih 1600 sjećanja, koja su nam došla iz 35 zemalja svijeta. Ja sad imam masu materijala na kojima radim, koje sređujem, i nadam se da čemo uskoro imati i tu knjigu spremnu.
Haris Čalkić jedan od fotografa koji su radili na ovom projektu (foto:Denis Ruvić, radiosarajevo.ba)
Anida Krečo, fotograf u monografiji (foto:Denis Ruvić, radiosarajevo.ba)
Promocija je privukla veliki broj posjetioca (foto:Denis Ruvić,radiosarajevo.ba)
PROMOCIJA KNJIGE "SARAJEVO - MOJ GRAD, MJESTO SUSRETA
U srijedu 13. oktobra 2010. godine, u Domu mladih će biti predstavljena knjiga “Sarajevo – moj grad, mjesto susreta”, autora Jasminka Halilovića.
Promociji i prelistavanju knjige će prisustvovati i o njoj govoriti autor i saradnici na ovom projektu – Haris Čalkić, Zijah Gafić, Milomir Kovačević Strašni, Anida Krečo i Nihad Kreševljaković.
Knjiga Sarajevo – moj grad, mjesto susreta pripremana je od 2007. do 2010. godine. Radi se o luksuznoj dvojezičnoj publikaciji, modernoj foto-monografiji podijeljenoj u tri dijela. U prvom dijelu predstavljen je nastanak Sarajeva i BiH, te razvoj grada sve do kraja 20. stoljeća. U drugom, glavnom dijelu knjige, autor čitaoca vodi u šetnju gradom, od istočnog ka zapadnom ulazu, od Kozije ćuprije do Rimskog mosta. U okviru glavne vezivne priče koja je praćena fotografijama, nalaze se umetnute kratke priče u kojima čitalac može saznati više o događajima, građevinama, obilježjima grada i načinu života. U trećem dijelu knjige autor donosi dio razgovora o gradu sa 16 prijatelja i poznanika, mladih građana Sarajeva. Ovaj dio simbolično, prema prvom dijelu knjige, predstavlja pogled u budućnost.
Autor projekta Jasminko Halilović okupio je respektabilan tim i ova je knjiga rezultat te saradnje. Osim Halilovića na tekstu je radio Nihad Kreševljaković, a autori fotografija su Haris Čalkić, Zijah Gafić, Milomir Kovačević i Anida Krečo.
Tokom trogodišenjeg rada u organizaciji Udruženja URBAN konsultirano je više desetina knjiga, te preko stotinu izvora, napravljeno je preko 5.000 fotografija, od kojih je 138 poslužilo za ilustraciju ove jedinstvene priče o Sarajevu na 200 stranica formata 245x300mm.
“Ova je knjiga zapravo sinteza mojih mladalačkih pisanja i zapažanja o rodnom gradu. Ona može biti i vodič i opširna monografija i lični dnevnik. Čitajući ovu knjigu, vi ćete upoznati jedan pogled na Sarajevo. On je iskren i nije potpun. Želim posebno zahvaliti prijateljima s kojima sam razgovarao o Sarajevu, što mi je olakšalo rad na knjizi. Neki od tih razgovora prerasli su u posljednji dio knjige, u kojem o gradu zajedno sa mnom govore: Amira Medunjanin. Amer Krivošija, Matea Kordić, Edin Branković, Asija Kamarić, Faik Ćatibušić, Melina Kamerić, Ljiljan Veselinović, Azra Hodžić, Tim Clancy, Maida Hot, Muhamed Grbo, Merjema Salić, Damir Šaljić, Alma Telibećirević i Dragan Rokvić. Na podršci se zahvaljujem Jamesu Dannebergu, Amiri Kreševljaković, Rogeru M. Richardsu, Sophie Cooke, Muhamedu Kozadri, Saneli i Saudinu Bećireviću, Jovanu Divjaku, Enveru Žigi, Mladenu Ćorluki, Damiru Aganoviću, Tamari Turnadžić, Alisi Šišić, Harunu Kujoviću i Amiru Badnjeviću. Posebno se zahvaljujem saradnicima i prijateljima Anidi Krečo i Nihadu Kreševljakoviću, te roditeljima Samiji i Senahidu Haliloviću. Vesni i Ajdini zahvaljujem na beskrajnom razumijevanju.”, riječi su Jasminka Halilovića, autora knjige.
Knjigu “Sarajevo – moj grad, mjesto susreta” je moguće kupiti u bosanskohercegovačkim knjižarama kao i putem web-knjižare knjiga.ba. Cijena knjige u maloprodaji je 150,00 KM.
Knjigu će biti moguće kupiti na predstavljanju u Domu mladih po promotivnoj cijeni od 100,00 KM, i to ograničeno izdanje sa kutijom.
Autori fotografija u knjizi su Milomir Kovačević Strašni, Zijah Gafić, Anida Krečo i Haris Čalkić.
Autor uvodnog historijskog teksta je Nihad Kreševljaković, a koautori teksta u knjizi su također Jasminko Halilović i Nihad Kreševljaković.
Izdavač je Udruženje Urban, a svoj skromni doprinos publiciranju ove knjige dali su i Videoarhiv i Ambasada Republike San Marina u BiH.
KAO DIO FILMSKOG PROGRAMA FESTIVALA SARAJEVO U PRIZRENU PRIKAZAN FILM SJECAS LI SE SARAJEVA, NIHADA I SEADA KRESEVLJAKOVIC I NEDIMA ALIKADICA
Međunarodni teatarski festival MESS je u sklopu ovogodišnjih aktivnosti u povodu obilježavanja 50 godina postojanja uzeo učešće u programu „Sarajevo Festival u Prizrenu“. Promovirajući sadržaje programa Modul Memorije, Festival MESS kao suorganizator u periodu od 27. do 29. septembra 2010. predstavlja filmski, teatarski, izdavački i fotografski program.
U sklopu filmskog programa prezentirani su radovi najznačajnijih bh. reditelja Danisa Tanovića i Jasmile Žbanić. „Kako je istovremeno na Filmskom festivalu u Prištini prikazan Jasmilin film Na putu smatrali smo da je zanimljivo ljude upoznati sa radom naše najuspješnije rediteljice tako da je pored filma Grbavica u Prizrenu prikazano i pet Jasmilinih dokumentarnih filmova uključujući i film „Noć je. Mi svijetlimo.“ koji je prikazan 2002. na prvom Doku festivalu u Prizrenu. Isti je slučaj i sa filmom Sjećaš li se Sarajeva. Pored ovih filmova prikazan je i igrani film Remake Dine Mustafića a večeras je planirano prikazivanje filma Danisa Tanovića Ničija zemlja. Sve projekcije održane su u Domu kulture pred prepunom salom.", istakao je izvršni producenta MESS-a, Nihad Kreševljaković.
Kao dio teatarskog programa Festival MESS je organizirao dolazak scensko-poetskog recitala „Svjedok“, Miodraga Trifunova koji je također igran pred 400 gledatelja. MESS je prezentirao i vlastito izdavaštvo, a u fotografskom programu predstavljen je rad bh. fotografa Rikarda Larme koji je MESS u Sarajevu predstavio 2009. godine kao dio programa Modul Memorije. Za djecu osnove škole u Rečanima organizirano je druženje sa pjesnikom Šimom Ešićem. Inače, cijeli događaj organiziran je u suradnji Festivala MESS sa Bošnjačkim savjetom Kosova a u povodu obilježavanja Dana Bošnjaka Kosova. Samom otvorenju prisustvovali su visoki zvaničnici, a samu manifestaciju otvorio je u prizrenskom hamamu gradonačelnik Prizrena.
„Cilj Festivala MESS je uvijek bio afirmirati komunikaciju među ljudima cijelog svijeta kao visoku vrijednost, a posebno suradnju unutar naše regije. Na poziv BSK mi smo odlucili učestvovati u programu koji prevashodno afirmira komunikaciju između dva grada koja imaju mnogo sličnosti: Sarajeva i Prizrena. Ovaj događaj je prelijepi primjer afirmiranja i slavljenja različitosi kao najvećeg bogatstva kojeg često nismo dovoljno ni svjesni. Činjenica da su svi programi Festivala MESS u Prizrenu bili prepuni i to uglavnom mladih ljudi najveća je nagrada za sav trud koji je uložen u ovaj Festival. Interes publike bio je iznad i najoptimističnijih očekivanja, a prijateljstvo, srdačnost, bliskost i interes ovdašnjih ljudi za zbivanjima na kulturnoj sceni BiH su jedno apsolutno i duboko emotivno iskustvo. Dok neki žive ovdje i ne cijene svoju zemlju neki ljudi, daleko od nje mnogo više je doživljavaju svojom. Živimo na čudnom prostoru koji ima svoju dobru i lošu stranu. U tom dualizmu, kultura i umjetnost su most da se sa loše strane pređe na stranu dobra, mira, suosjećanja i ljubavi. Dobri ljudi jedina su garancija bolje budućnosti. Upravo to je bila ideja našeg učešća u ovom programu.“, zaključio je Kreševljaković.
Posljednje veceri Festivala publika je imala uzivati u koncertu Damira Imamovica i Amire Medunjanin u prepunoj svorani Sportskog centra u Prizrenu, a sa kojeg se uzivo u nekoliko navrata direktno prensio na drzavnoj televiziji Kosova.
U budućnosti Festival MESS planira nastaviti sa ovom vrstom aktivnosti, a među gradovima u kojima se planiraju organizati ove i slične aktivnosti su i Vukovar i Dubrovnik.
Treća Post - jugoslovenska mirovna akademija otvorena je u Sarajevu u prostorijama Međunarodnog Franjevačkog studentskog centra.
Post - jugoslovenska mirovna akademija je jedinstveni mirovni edukativni program u regiji, čiji je cilj da doprinese unaprijeđivanju praksi i teorija izgradnje mira u regionu bivše Jugoslavije, kombiniranjem aktivističkog i teorijskog pristupa izgradnji mira.
Ove godine, Akademija će imati ukupno 59 učesnika/ca, iz cijele bivše Jugoslavije, kao i Albanije, Irske, Njemačke, Turske i Velike Britanije.
U sklopu današnjeg programa gostima je prikazan film "Sjećaš li se Sarajeva", a gost-predavač bio je jedan od autora filma Nihad Kreševljaković
Kada je u toku opsade zvanično predstavljen projekat Biblioteka Hamdija Kreševljaković, Mahmud ef. Traljić je predstavio značaj spomenute Biblioteke i Hamdije Kreševljakovića.
U nekim sidžilima porodica Traljić se spominje unazad duže od 350 godina, gdje su s prva bili nastanjeni na Vratniku. Do početka slavenizacije naših prezimena i dodatka “ić” prezivali su se Traljo. Bila je to uvijek vrlo ugledna porodica.
Iz te učene i ugledne sarajevske porodice potiče i hafiz Mahmud efendija, rođen u Sarajevu 28. aprila 1918. godine. Otac mu je bio Mustafa efendija, a mati Senija hanuma Musakadić. Mahmud ef. potiče iz obitelji gdje se uvažavala knjiga. Knjige je volio njegov otac, a Mahmudov brat rahmetli Seid Traljić, bio je uvaženi historičar, koji je nakon studija u Zagrebu, radio kao predavač na Filozofskom fakuletu u Zadru. Kao jedan od nekolicine Bošnjaka Seid ef. je bio i stručni suradnik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.
Mahmud ef. je hafiz od svoje četrnaeste godine, što mu je od rane mladosti donijelo uvažavanje i starijih kolega, a hifz je završio pred hafizom Mustafom ef. Mujezinovićem (poznatijim kao Mustafa ef. Kovač). Pored Mahmuda ef. Traljića, ova je porodica u novijoj povijesti dala još jednog hafiza – Edhema ef. Traljića, po struci diplomiranog pravnika. Iako se ne radi o velikoj porodici, značajno je da su i danas mnogi od njih visokoobrazovani ljudi. Među njima izdvajam mladog magistra prava Seada Traljića, koji je studije završio u SAD, a magistrirao u Budimpešti.
U privatnim spisima Alije Nametka nalazio se i nekrolog na dan dženaze Salih-age Traljića, amidžića hafiz Mamutova i Seidovau kome piše:”Bila mu je, kako je bio skroman čovjek i bez pozicija u društvu, velika dženaza”, dodajući, nešto kasnije, kako se na dženazi okupila sarajevska čaršija. Mahmud ef. Traljić je u rodnom gradu završio Gazi Husrev-begovu medresu (1940), a potom, 1944, diplomirao na Višoj islamskoj šerijatskoj školi. Radio je kao bibliotekar čuvene Gazi Husrev-begove biblioteke (1944-1947), a sa tog mjesta odlazi u zatvor, gdje ostaje deset godina. Po izlasku na slobodu zapošljava se u Narodnoj univerzitetskoj biblioteci u Sarajevu, gdje je radio od 1957. do 1984. godine. Honorarno je predavao šest predmeta na Gazi Husrev-begovoj medresi (1945 – 1947), te bio imam Sinan vojvoda Hatun džamije na Vratniku (1944 – 1947) i hatib Jahja pašine džamije u Čurćića mahali, u čijem haremu je i ukopan.
Mahmud ef. Traljić se doselio u Čurćića mahalu početkom 70-tih, gdje je živio sa svojom suprugom i vjernom suradnicom Nailom hanumom. Još od srednjoškolskih dana se bavio pisanjem i objavljivanjem radova, surađujući sa skoro svim muslimanskim publikacijama poput: El-Hidaje, Novi Behar, Glasnik IVZ, Glasnik Rijaseta IZ u BiH, Preporod, Šebi Arus, Takvim, Islamska misao, Bibliotekarstvo, Narodna uzdanica, Bakije, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, kao i Vjesniku Društva bibliotekara Hrvatske. Suradjivao je i na Prvom i Drugom izdanju Enciklopedije Jugoslavije, Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža” iz Zagreba, Encikopedije BiH, Enciklopedije Turske, kao i na Leksikonu pisaca Jugoslavije u Novom Sadu.
U vremenu u kome živimo njegova biografija se možda ne čini dovoljno atraktivnom. Hafiz Traljića nije bio čovjek kojeg ste svakodnevno mogli gledati na naslovnim stranicama novina. Čini mi se da je njegovo mišljenje i savjet bilo privilegija onih koji su ga poznavali. Šta god bio razlog, ali on nije bio, po suvremenim poimanjima, javna ličnost. To je neka boljka ovih prostora…Ta nemogućnost da iskoristimo blizinu ljudi koji su relevantni da daju vlastiti sud o vremenu i pojavama koje ono nosi. Njihova skromnost i znanje su ih sprijećili da izbiju na one pozicije gdje se nekad lahko gubi razum i čast... Veliki ljudi, a posebno historičari, veoma dobro poznaju tu temu. Vjerujem da je baš to odgovor na pitanje zašto ga nije bilo na naslovnicama.
Hvala Bogu pa se hafiz Traljić odlučio da u posljednjih nekoliko godina života (od 1994), štampa nekoliko svojih knjiga. U tome je njihova velika vrijednost, koja prije svega ukazuje na veličinu hafiza Traljića koji je prepoznao momenat u kome se odlučio na ovakav napor, a kako bi iza njega ostala djela koja su po svemu sadržaju ravna vrijednosti, naprimjer, Bašagićevih djela o Bošnjacima ili Bašeskijinog Ljetopisa.
Njegova djela spadaju u primarne izvore, odnosno nezamjenjivu građu u istraživanju historije BiH, a posebno Bošnjačke baštine. Ona osvjetljavaju ulogu ljudi, organizacija, ustanova i institucija koje su pravilan osnov u razumjevanju i definiranju identiteta Bošnjaka i njihove zemlje. Ona obuhvataju različite aspekte i veoma širok period, koji završava sa 1971. godinom. O njegovom radu i ličnosti, veoma tačno, Muharem Omerdić piše:”Ako se za nekog kod nas, u Bosni, može reći da je obilježio svoje vrijeme i da je ostavio pečat vlastititog postojanja osiguravši trajno mjesto i ugled svome imenu u bošnjačkom narodu, to je, svakako, hafiz Mahmud efendija Traljić. On je pregalac koji je veliki ugled postigao svojim poštenjem, odlučnošću, čestitošću i besprijekornim radom. Po naravi je bio individualac, britka jezika, oštre pameti, jake memorije i dobra srca. Ne mareći za mišljenje o sebi i pohvale, jer sve što čini čini sa dobrim nijjetom i u ime Boga, stameno je koračao kroz život. Gordog kao gora, tihog kao voda, takvog je mogla iznijedriti samo Bosna.”
On nije samo na papiru sačuvao sjećanje na ljude o kojima je pisao, već je često i djelima, poučavao o njima. U svojim radovima, kazujući o ljudima, on naglašava i njihove ljudske osobenosti, a on sam je često bio i baštinik spominjanih vrlina. Svaku karakteristiku pozitivnog sadržaja Mahmud ef. Traljić je primjenjivao u vlastitom životu. To je definitivno bio način razumjevanja i akceptiranja vrlina i njihovog lančanog prijenosa o kojem nas poučava i naš Poslanik, Muhamed (a.s.). Zbog toga je potpuno u pravu Muharem Omerdić kada kaže: “Ovoj generaciji Bošnjaka hafiz Mahmud Traljić je doista znak pored puta i orjentir koji pokazuje ispravan pravac i pravilnu orjentaciju”.
"Četiri elementa dolaze u obzir i utječu na čovjeka prilikom odabiranja određene osobe za ženu: ljepota, porijeklo, bogatstvo i moralni kvaliteti (vjera). A ja ti preporučujem da paziš na moralne i duševne kvalitete i da tražiš takvu ženu." (Muhammed a.s., hadis prenosi Buhari)
KREŠEVLJAKOVIĆI
Iako pripadam trećoj generaciji historičara u porodici Kreševljaković nikada se nisam bavio temom porijekla. Time se nije bavio ni moj otac niti dedo, također historičari. Pretpostavljam da je nezanimanje vlastitim porijeklom bilo posljedica ubjeđenja da ono zapravo ne znači ništa, ako sami nismo ili barem ne nastojimo biti dobri ljudi. To, ako je neki predak bio dobar, pa i loš, ne znači ni da mi moramo biti ni dobri, a ni loši. Na kraju krajeva, ni rodoslovi kraljeva ne znače mnogo, a kamo li jedne obične bosanske porodice.
S druge strane baveći se ovom temom, ne mogu da ne primjetim uzbuđenje koje donosi lutanje nekim starim vremenima, i susret sa ljudima koji su neki naši rođaci, preci…Teško je ne pokušati pronaći neku sličnost njih sa nama.I još jedna stvar kod rodoslova koja je problematična je to da oni uglavnom zanemaruju žensku liniju, a bez koje ništa od svega toga ne bi bilo. Zbog toga ovaj tekstić posvećujem svim ženama po bilo kojoj liniji iz ove porodice.
Porodica Kreševljaković se spominje oko 1730. godine kao jedna od porodica koja u tom periodu živi na području Vratnika. O tome je pisao rahm. Seid Traljić. Pretpostavlja se da su se u tom periodu i naselili u Sarajevu, a porijeklom su iz Kreševa o čemu svjedoči i samo prezime Kreševljak. Pretpostavka je da su starinom iz tih krajeva Bosne, te da su tamo živjeli od najstarijih davnina. Inače, Kreševo je uz Fojnicu najstarije rudarsko mjesto u BiH gdje se od najstarijih vremena formiraju naselja u kojima se vadila i prerađivala ruda, pravile metalske izrađevine ali i sa njima trgovalo.
Po dolasku u Sarajevo, a i u kronikama franjevačkog samostana u Kreševu, spominju se pod prezimenom Šećo, ali po mjestu dolaska u Sarajevu u upotrebu ulazi prezime Kreševljak. Inače, sam Hamdija Kreševljaković se u nekim od svojih radova potpisivao sa ovim starim prezimenom odnosno kao Šećo ili Šećinovac. Po mome sjećanju, otac je govorio kako je neki od Šeća koji je živio u Kreševu bio poznat po velikom broj kahva koje je pio svaki dan. Prezime Šećo navodi se u Sarajevu i u Ljetopisu Mula Mustafe Bašeskije. Po usmenom pričanju Alije Isakovića, sam autor ljetopisa Mula Mustafa Bašeskija bio je u srodstvusa ovom porodicom. U samo ljetopisu na više mjesta se spominju Šeće, a spominje se i Husejin Krešeljaković (Kreşevlakogli) za kojeg ljetopisac kaže da je tetić njegove majke. Istina, životopis Mula Mustafe Bašeskije i Hamdije Kreševljakovića imaju neke zajedničke crte, pa su ako ništa po tome bliski. Na kraju krajeva, svi su ljudi od jednog muškarca i jedne žene, pa samim tim svi i rodbina.
Upravo spomenuti Hamdija Kreševljaković je i najznačajnija ličnost ove porodice. Rođen je u Sarajevu (Lubina ulica, broj 7, na Vratniku) 6.9.1888. godine (10. Muharema 1306). U različitim zabilješkama godina rođenja se različito navodi, pa se nerijetko koristi i 1890 godina kao datum rođenja. Hamdija će biti i taj koji će sa Vratnika preseliti se na lijevu obalu Miljacke gdje je kupio i popravio kuću u ulici Mjedenica, a u kojoj njegovi potomci i danas žive.
Prvi iz poznati član ove porodice, a čije je ime poznato bio je Hamdijin dedoMula – IbrahimKreševljak.
Otac Hamdije bio jeMehaga (Mehmed), trgovac najprije gvozdenom robom, a kasnije sahtijanom (kožom).Pretpostaviti je da su i njihovi preci bavili trgovinom gvozdenom robom što bi mogla biti tradicija koju su donijeli sa sobom iz Kreševa, te da se taj zanat prenosio s koljena na koljeno.Njegov otac Mehaga umro je 1929. godine. S obzirom na očev posao Hamdija je ponekad zajedno sa njim i putovao. Hamdijin prijatelj Ivan A. Miličević zabilježio je da je prvo Hamdijino putovanje bilo kada je sa ocem trgovačkim poslom otišao u Novi Pazar.
Majka Hamdije Kreševljakovića zvala se Džemila (Džema), kći Salih bega Prašića. Bila je porijeklom iz Užica. Alija Nametak navodi da dolazi iz porodice Ceribašić – Prašić. Po mjestu odakle su došli ova porodica dobit će kasnije prezime Užičanin. Muhamed Hadžijahić navodi da je njen otac Salih beg Prašić bio potomak posljednjeg tefterdara u Budimu. Inače, Hamdijina mati Džemila je kao djete došla u Sarajevo s onim doseljenicima koji su pred progonima muslimana posljednji ostavili Srbiju, kada je knez Mihajlo od Osmalija dobio 6 gradova u kojima se još nalazila posada Osmanlijske vojske. Ova porodica dolazi u Sarajevo najkasnije 28. septembra. 1862. godine, a moguće je da je ovdje i ranije boravila porodica Hamdijine majke s majčine strane.
Džemila, se po rođenju prezivala Hadžijusufagić. Ovo navodi sam Hamdija Kreševljaković u svom radu o Gazi Husrev-begu gdje piše mu je majka pričala da su se tragovi Gazi Husrevbegovog saraja (dvora) nalazili u bašči kuće Hadžijusufagića, a da joj je o tome govorila njena majka i dajdže Hadži Mujaga i Hadži Mehmedaga Hadžijusufagić.
Hamdijin otac imao je sigurno makar jednog brata. Sa njegove strane dolazi, također, vrlo ugledni član ove porodice, Hamdijin amidžić (stričević) - hfz. Mehmed Kreševljaković. Bio je učitelj za vrijeme okupacije Austro-Ugarske, a po odlasku u penziju postaje hafiz. Inače, upravo njemu pripada zasluga za promjenu prezimena iz Kreševljak u Kreševljaković, Nakon što je promjenio svoje prezime, u suradnji sa upraviteljem osnovne škole Salihom-efendijom Aličehićem mjenjao je i prezimena učenika dodajući im « ić ». Tako su od prezimena Traljo postali Traljići, od Spaho – Spahići, Turak – Turkovići, Ćato – Ćatići itd.
Također, ugledni član ove familije koji je bio u srodstvu sa Hamdijinim ocem bio je i Ali-Riza Kreševljaković, prvi diplomirani veterinar u BiH. Rođen je 1850. godine u vrijeme vezirovanja bosanskog valije Topal Šerif Osman paše. Diplomu je stekao u Istanbulu 1872. godine, te iste godine ka 22-godišnjak postavljen za gradskog veterinara u Sarajevu kod Beledijske uprave. Zna se da je putovao u Slavoniju i madžarsku gdje je imao zadatak odabira i kupovine čistokrvnih konja za pastuhske stanice koje su Osmanlije osnovale u Sarajevo 1870. godine. . Po dolasku Austro-Ugarske monarhije njegova diploma je osporavana, jer je traženo da se izvadi specijalna dozvola za sve one koji su studije završili van Monarhije. Ali Riza je uvrijeđen time otišao 1879. godine u Beč i tamo na Visokoj Veterinarskoj školi potvrđuje svoje veterinarsko znanje. Po povratku u Bosnu postavljen je za provizornog sreskog veterinara u Srebrenici. Godine 1888. Zemaljska vlada ga je imenovala za službenika B-H Uprave, a službovao je po različitim mjestima u BiH. Umro je u rodnom Saraejvu 1919. godine. Njegova originalna diploma iz Istanbula čuva se u porodičnoj biblioteci, odnosno Udruženju Videoarhiv – Biblioteka Hamdija Kreševljaković. Inače, po pisanju Alije Nametka biblioteka Hamdije Kreševljakovića je vjerovatno najkompletnija biblioteka « u kojoj su se našla mnoga djela na okupu i na našem i stranim jezicima koja govore o Bosni ». Najzaslužnija za očuvanje ove biblioteke je Hamdijina supruga hadži Razija Kreševljaković, rođena Ćorović. Bezobzira što je dio Hamdijinih prijatelja bespovratno »posuđivao» knjige ona se nastavila brinuti o njoj te ju je odbila prodati tadašnjoj državi sa odgovorom «to bi mi bilo kao da mi Hamdi ef. Još jednom umre».
Hamdija je imao je jednog brata i tri sestre : Halid, Fata (Fatma hanuma), Rabija i Sidika.Od njih su pored Hamdije, njegov brat Halid i sestra Sidika Kreševljaković također ostavili traga u kulturnoj historiji BiH. Oboje su se bavili prikupljanjem narodne književnosti, a radove su objavljivali u publikaciji Novi Behar. Zajedno su održavali i analfabetske tečeajeve na Vratniku. Sidika Kreševljaković bila je najdraža sestra Hamdije Kreševljakovića, a po porodičnim kazivanjima bila je zbilja posebna žena, ispred vremena u kome je živjela. Udala se i uzela prezime Ramić. Njena kćer Maksuma (Suma) udala se za Garibije i danas žive na Vratnik mejdanu tj. u Ramića sokaku odakle potječu starinom. Mufid Garibija, njen sin je arhitekta i jedan je od boljih poznavetalja historije grada Sarajeva.
Halid Kreševljaković bio je sahatdžija, a pored prikupljanja «narodnog blaga” skromno se bavio i kaligrafijom. Jedan od njegovih kaligrafskih radova može se naći u Bijeloj džamiji na Vratniku, a jedan u prostoru porodične kuće Kreševljakovića. Njemu se pripisuje da je na Vratniku zabilježio jednu pjesmu u desetercu za koju se smatra da joj je autorica Umihana Čuvidina (Sarajevo, Hrid,1794-1870), prva pjesnikinja Bošnjakinja i jedna od prvih pjesnikinja na našem jeziku. Njegove originalne rukopise « posudio » je Mensur Brdar i nikad ih nije vratio. Halid Kreševljaković umro je relativno mlad, a iza njega nije ostalo potomstva. Uživajući u ljepoti nekog prizora, zaspao je u sjeni drveta. Od toga se razbolio i umro.
Ipak, kao što je već navedeno, najpoznatija ličnost ove porodice bio je Hamdija Kreševljaković. Bez njegovog djelovanja teško bi bilo danas rekonstruirati historiju Bosne i Hercegovine. Spadao je u red najznačajnijih historičara svoga vremena. Bavio se književnom, kulturnom i ekonomskom historijom. Rođen je u patrijarhalnoj trgovačkoj porodici, a u svome školovanju imao je veliku podršku svoje majke. Školovao se u Sarajevu gdje je završio osnovnu (1904), trgovačku (1908) i učiteljsku školu (1912).
U vrijeme školovanja na budući Kreševljakovićev rad značajno su utjecali njegovi profesori Silvije Strahimir Kranjčević, Josip Milaković i Ljudevit Dvorniković
Zahvljujući njima,vrlo rano se počeo interesirati za literarnu historiju BiH. Posebno značajan utjecaj na Kreševljakovića izvršio je dr. Klarl Patch koji je osnovao Balkanski insitut u Sarajevu a Kreševljakoviću, kao mladom dječaku povjerio da prikuplja publikacije i spise domaćih autora. Inače, sam Hamdija Kreševljaković je često navodio kako su dr. Karl Patch i Vjekoslav Klaić ljudi koje smatra svojim učiteljima i uzorima u znanstvenom radu. Vjekoslav Klaić koji je volio i cijenio Hamdiju nazivao ga je “zemljakom” s obzirom da su i Klaići bili podrijetlom iz Kreševa.
Od 1912. godine Hamdija Kreševljaković je predavao na raznim sarajevskim školama (osnovnoj, učiteljskoj, trgovačkoj) te vjerskim školama uključujući : Darulmuallimin, Okružnu medresu i Gazi Husrevbegovu medresu u Sarajevu.Od 1918-1919 radio je u osnovnoj školi u Vinkocima (R Hrvatska). Godine 1932. je ne svojom voljom penzioniran, ali je 1941. godine ponovno raktiviran kao profesor na Učiteljskoj školi. Od 1945. predavao je u Prvoj Gimnaziji i Trgovačkoj Akademiji u Sarajevu.U svojoj učiteljskoj karijeri predavao je historiju, jezik, zemljopis, njemački jezik, pedagogiju… Poslije 1945. osnivanjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH postaje naučni suradnik u ovoj instituciji
.
Svoj prvi rad objavio je u Beharu kao 15-godišnji dječak, s obzirom da se već kao učenik počeo baviti prikupljanjem narodnih pjesama i pripovjedaka. Bio je suradnik brojnih časopisa i listova, a nerijetko je knjige publicirao i u svojoj valstitoj nakladi. Bio je član redakcionog odbora kalendara Narodne uzdanice od 1932. do 1944. godine i član konzorcija Novog Behara. Zbog svog rada je 1939. godine, na prijedlog Ferda Šišića, izabran za dopisnog člana Jugoslavenske Akademije Znanosti i Umjetnosti (JAZU). Bio je prvi bosanski musliman koji je postao članom ove najznačajnije akademske institucije. Poslije rata 1952. godine izabran je i za redovnog člana i prvog potpredsjednika Naučnog društva BiH koje će prerasti u Akademiju nauka i umjetnosti BiH. Bio je suradnik na Hrvatskoj enciklopediji, Enciklopediji Leksikografskog zavoda u Zagrebu, Enciklopediji Jugoslavije, Vojnoj enciklopediji u beogradu, Historiji naroda Jugolavije gdje je u II knjizi napisao povijest BiH u 18. stoljeću… U svojoj bogatoj bibliografiji objavio je oko 350 različitih, nerijetko pionirskih i kapitalnih radova, te kao takav spada u najplodotvornije BH autore svih vremena. Najplodnije razdoblje njegovog naučnog rada nastupilo je u godinama po završetku II svijetskog rata. Za svoj radodlikovan je Ordenom rada II reda od strane Predsjednika Republike Josipa Broza Tita. Umro je, po pisanju Alije Nametka “dok se tako reći nije ni osušila tinta na njegovu posljednjem djelu o esnafima i obrtima u manjim centrima Bosne i Hercegovine.” Spomenutom Nametku je tri dana pred smrt predao rukopis, te rekao “kako će se nekoliko dana odmoriti, a onda će opisati željezni obrt u Bosni i Hercegovini, čime će ’naša zemlja biti jedina u svijetu koja će imati u cjelini opisanu povijest obrta i esnafskih uredaba’”. Njegova dženaza klanjana je pred Begovom džamijom. Tu je trebao biti i ukopan ali po vlastitoj želji ukopan je na mezarju Hendek, iznad Vratnika, pored svoje majke Džemile. Od kuće do Begove džamije i od džamije do mezarja Hamdija je prenesen na počasni način, na uzdignutim rukama, onako kako se daje najveća počast umrlim učenjacima i javnim radnicima. Pred džamijom je o djelu Hamdije Kreševljakovića govorio dr. Hamdija Kapidžić, a na mezarju Šefik Bešlagić i dr. Vaso Butozan, predsjednik Naučnog društva BiH, a svi su istakli karakterne crte velikog merhuma i njegovu odanost služenja istini I otkrivanju naučnih istina s područja povjesti.
Njegova skromnost bila je poslovična, te o tome postoji čitav niz priča. Za svoga života je vlastititim sredstvima pomagao učenike i prijatelje iako o tome nikad nije želio da se govori. O vlastitom trošku, ili vlastitim angažmanom, zahvaljujući Hamdiji Kreševljakoviću sačuvan je čitav niz danas vanredno značajnih spomeika kulture poput Magribije džamije u Sarajevu, hamama u Počitellju, banja uz Blagajsku tekiju itd. Njegovo fenomenalno pamćenje bilo je također predmetom išsčuđavanja njegovih suvremenika.Bio je vrlo širokih pogleda, a istovremeno duboko religiozan. Otac mi je pričao da je dedo bio «tajni hafiz» , odnosno čovjek koji je poznavao Kur’an napamet ali tome nikad nije govorio. Svaki put bi kada izađe iz kuće, hodajući do Prve Gimnazije proučio kur’ansku suru Jas’in. Uvažavao je i bio uvažen od strane svih ljudi bez razlike na vjeru. Uvažavao je prijateljstvo vjerskih dostojanstvenika. Bio je omiljen i mao mnogo prijatelja među bosanskim franjevacima koji su ga odmilja zvali «Fra Hamdija». Bio je aktivan učesnik života islamske zajednice u BiH, a od prijatelja posebno je izdvajao Hafiz Džemaludina ef. Hadžijahića. Zahvaljujući njemu ovladao je turskim jezikom, a zbog čega ga je zvao «njegovim hodžom ». Bio je poliglota, a pored turskog jezika aktivno se služio slavenskim jezicima, arapskim, ladino-španjolskim kojim su se služili sarajevski Jevreji, poljskim, njemačkim, italijanskim, norveškim te elementarnim znanjima mnogih drugih jezika. Vjerovatno mu, sa obzirom na fotografsku memoriju, učenje bilo kojeg jezika nije predstavljalo problem. Iako nije stekao formalno visoku školsku naobrazbu cijeli svoj život je putujući svijetom tragao za znanjem. U svrhu studija historije obišao je skoro cijelu Evropu, te stekao velliki broj poznanstava sa najučenijim ljudima u cijelom svijetu, a osobito historičara, slavista i orijentalista. Na svim svojim putovanjima posjećivao je biblioteke, arhive, antikvarnice te univerzitete na kojim je slušao predavanja čuvenih historičara.Jedne godine je u svrhu pročavanja Reformacije obišao je sve gradove gdje je djelovao Luter i njegove prstalice, a naredne godine obišao bi gradove gdje su djelovale pristalice Protureformacije. Bio je vjerovatnojedan od prvih Bosanaca koji je posjetio daleki Island. U jednom svom radu o Hamdiji Kreševljakoviću kao književnom historičaru Dejan Đuričković napisao je jedan od najboljih opisa njegove Hamdijine ličnosti:
»Pisao je i nizu istaknutih istorijskih ličnosti, državnika, narodnih vođa, pisaca, kulturnih radnika, ali – skroman i tih, kakav je bio – demokrata, distanciran od begovskog viđenja društva i istorije, bio je blizak običnom radničkom svijetu, u kojem je gledao odlučujući faktor istorijskog razvoja. Za razliku od aristokratskog duha u kojem su pisane rasprave Safet-beaga Bašagić (op.a. velikog Hamdijinog prijatelja), na primjer, Kreševljakovićevi radovi su bili izraz njegovog, reklo bi se, prirodnog osjećanja pulsa života upravo malog, radnog čovjeka, a ne samo gornjih društvenih slojeva, kako je to bila uobičajena praksa građanske istoriografije. Taj kvalitet Kreševljakovićevih istorijskih radova, njegovo pravilno osjećanje energetskih izvora istorije, dobro je zapazio još prije rata Muhamed Hadžijahić, koji je, pišući o Kreševljakoviću povodom njegovog izbora za dopisnog člana JAZU 1939. godine, to naročito istakao, povlačeći paralelu između Kreševljakovića i Bašagića :’Nikada primjerice u Bašagićevim djelima ne bi mogli naći nešto kao recimo u Kreševljakovićevoj knjizi Sarajevo u doba okupacije 1878., gdje na stranama 114 -124 donosi poimence spisak svih poginulih branitelja Sarajeva (šehita), koji su redom bili : bostandžije, tabaci, halači, sluge, kazazi, terzije, križači duhana, kazandžije, konjušari, mestvedžije, sarači, kestendžije, posvandžije, čibukčije, pretrge, firaledžije, berberi, bakali, telali, urari, mujezini, prodavači voća, gvždžari, ratari, potkivači konja, krpedžije, sitari, pekari, hamali, jorgandžije, pa i oprošteni robovi’ «
Hamdija Keševljaković imao je jednog sina – Muhamed Kreševljakovića (1939-2001) koji je također završio historiju te se posebno isticao kao poznavatelj materijalnog nasljeđa BiH. Po završetku fakulteta u Sarajevu radio je kao profesor u srednjim školama u Velikoj Kladuši, Kaknju i Prijepolju (R Srbija), a potom, kao i otac, zapošljava se kao naučni suradnik u Zavodu za zaštitu kulturnog i prirodnog nasljeđa BiH. Zajedno sa svojim velikim prijateljem Fehimom Spahom preveli su rad Enveri Kadića, te uradili scenarij za dokumentarni film « Islam na tlu BiH.Od 1991. nakon prvih demokratskih izbora u BiH izabran je za gradonačelnika grada Sarajeva. Sa tog mjesta odlazi na poziciju prvog generalnog konzula RBiH u Milanu (R Italija).Pripadaju mu najveće zasluge za bratimljenje Sarajeva sa gradovima Barcelonom i Venecijom. Bio je otvorenih pogleda, a poput oca volio je putovati te je obišao cijelu Evropu, te djelomično Afriku, Aziju i Sjevernu Ameriku. Umro je u u Sarajevu, po povratku iz Milana. Dženaza mu je klanjana pred Begovom džamijom, a onda je na rukama prenesen do šehitskog mezarja Kovači u Sarajevu.Supruga Muhameda Kreševljakovića, Fetaneta Kreševljaković, rođena Bešlagić najzaslužnija je za rekonstrukciju prostora Videoarhiva – Biblioteka Hamdije Kreševljakovića unutar prostora porodične kuće.
Iza Muhameda Kreševljakovića ostala su tri sina : Hamdija (1964), Sead (1973) i Nihad (1973). Sva trojica su vrlo rano počeli objavljivati novinske radove iz historije BiH. Najstariji unuk Hamdija Kreševljaković (1964) se prije završetka Ekonomskog fakulteta bavio muzikom u sarajevskim alterantivnim grupama. Autor je muzike za tri tetarske predstave od kojih je za muziku u predstavi « M.M. Bašeskija – San o Sarajevu » dobio prvu nagradu na teatarskom festivalu u Jajcu. Sa rock grupom Sikter, kao basista, nastupali su kao predgrupa italijanske rock zvijezde Vaska Rosija na San Siru. Njegova supruga jedrAlma Kreševljaković, rođena Lončarević iz Sarajeva.
Sead Kreševljaković(1973) je sa 16 godina u sarajevskom listu « Naši dani » objavio svoj prvi novinski tekst o aškenaskoj sinagogi u Sarajevu. Danas radi kao autor u redakciji dokumentarnog programa TVSA. Izabran je, 2008. godine, za počasnog konzula Republike San Marino u BiH. Seadova supruga je arhitektica Lejla Kreševljaković, rođena Babić iz Sarajeva.
Nihad kreševljaković (1973) radi kao izvršni producent Internacionalnog tetarskog festivala MESS te kao koordinator kulturološkog projekta « Modul memorije ». Supruga mu je Amira Kreševljaković, rođena Lekić. Rođena je u Woodstock, Ontario, Canada a radi u producentskoj kući Deblokada.
Sead i Nihad Kreševljaković su zajedno su režiralidokumentarni film «Sjećaš li se Sarajeva», te osnovali udruženje građana «Videoarhiv- Biblioteka Hamdija Kreševljaković», a sa ciljem promocije i afirmiranja kulturnog i prirodnog nasljeđa BiH.
Pra pra pra pra unuka prvog spomenutog Mula Ibrahima Kreševljakovića je Asja Kreševljaković (rođena 2006)
2. maj: Bio je lijep i sunčan dan (INTERVJU, AUDIO i još mnogo toga)
Naslovna stranica knjige; foto: Adnan Šahbaz
“2.maj 1992. – Bio je lijep i sunčan dan” je knjiga o historijskom datumu za Sarajevo. Nastala u okviru projekta Modul memorije, doživjela je već drugo izdanje, koje je ove sedmice promovirano. Tim povodom, ugostili smo urednika knjige, Nihada Kreševljakovića, pokretača projekta Modul memorije, izvršnog producenta festivala Mess i aktivnog blogera.
RadioSaraejevo: Recite nam najprije nekoliko riječi o sveobuhvatnom projektu Modul memorije?
Kreševljaković: To je kulutrološki projekat zamišljen 1995, s ciljem da pronađemo odgovore na neka pitanja iz naše neposredne ratne prošlosti. Kako je moguće da se paralelno sa tehnološkim razvojem u svijetu dešavaju stvari kao što su genocid, ratni zločini, ratovi... Pri tom je bitna jedna činjenica - značajni umjetnički pokreti i djela često nastaju kao refleksija na radikalne situacije poput ratova. Svjedočili smo o tome i u ratnom Sarajevu, što je od posebnog interesa i za naš projekat. U zadnje vrijeme kroz Modul memorije smo zainteresirani i za događanja u drugim krajevima svijeta, jer smatramo da lamentiranje nad sopstvenom sudbinom nema puno smisla ukoliko ne sagledavamo tragedije koje se dešavaju drugdje po svijetu.
RadioSarajevo: Jučer je promovisano 2. izdanje knjige 2. maj 1992. Kako je došlo do ideje da se objavi jedna ovakva knjiga?
Kreševljaković: Ideju za ovu knjigu je dala Sabina Šabić Zlatar koja je Zeničanka i tek nakon rata došla u Sarajevo. Ona je primijetila da ,kada razgovara sa ljudima iz Sarajeva o ratu, svi imaju posebne emocije i različite reakcije. Ideja za knjigu pokrenuta je 2007. godine, a već naredne godine objavili smo prvo izdanje. U njoj smo obuhvatili preko šezdeset individualnih sjećanja građana i građanki na 2. maj 1992. Nismo htjeli ograničiti formu i način na koji će suradnici predstaviti svoja sjećanja; 2. maj je zadat kao okvir, a obuhvaćeni su i zapisi iz dnevnika, sjećanja ili neke druge forme.
2. maj 1992, foto: Mile Strašni
Pored imena autora naveli smo samo godinu njihovog rođenja kao neku odrednicu, a nismo htjeli praviti razliku između njih u smislu ko su i šta su. Npr, u prvom dijelu smo objavili i priču Borisa Dežulovića koji je tada bio u Splitu, ali je duboko preživljavao događaje iz Sarajeva.
Naša namjera nija bila praviti istorijsku rekonstrukciju onoga što se događalo, već rekonstrukciju emotivnih stanja ljudi vezanih za taj dan.
U drugom izdanju objavili smo i dodatnih 17 priča, tako da ih je sada 78.
RadioSarajevo: Da li je bilo priča koje nisu prošle vašu selekciju?
Izbacili smo veoma mali broj priča koje su promovirali neke političke ideje, priče koje su ljudi iskoristili da bi politizirali.
RadioSarajevo: Da li drugo izdanje otvara mogućnost za treće i četrvto izdanje?
Razgovarali smo već o tome kako bi treće izdanje moglo biti objavljeno 2012 godine - to će biti 20 godina nakon vremena "događanja" tih priča. Nedavno sam shvatio da sam u vrijeme "događanja" tih priča imao manje godina nego koliko će proći od tada.
Namjera nam je prikupiti najmanje stotinjak priča. Smatramo da je ta vrsta arhiviranja memorije jako važna za neke buduće generacije, to pitanje da li se sjećamo i kako se sjećamo. Mislim da je ovo jako lijep način da se to sjećanje sačuva.
Kroz intimne priče možemo izbjeći iskustvo koje smo mi imali slušajući dede i nane koji su nam pričali priče o 2. Svjetskom ratu. Namjera nam je da ne budemo dosadni, da to sjećanje sačuvamo na najljepši način kako bi oplemenilo i nas, a i nove generacije.
RadioSarajevo: Naslov knjige je prilično zavodljiv - Bio je lijep i sunčan dan?
Primijetili smo da svi potenciraju u svom sjećanju da jeste bio lijep i sunčan dan. To je primjer za ono o čemu sam govorio - naglašavanje nečega lijepog i u najcrnjim stvarima. Iako tu ima vrlo potresnih priča - kada čovjek sve to pročita, postoji unutar svega toga jedna sunčana strana. Na kraju krajeva, i mi smo danas ovdje, razgovaramo ne razmišljajuči da li će pored nas proletjeti granata. Generalno, u današnjem društvu je prisutan deficit pozitivnog razmišljenja.
RadioSarajevo: Konkretno, kada bih ja (Dino, op.ur) dobio pismeni rad na tu temu, ne znam šta bih napisao, ne sjećam se tog dana?
Ima ljudi i u knjizi koji kažu da se ne sjećaju drugog, ali da se sjećaju prvog maja. Ali generalno, postoje samo dva datuma oko kojih postoji kolektivno sjećanje - 6. april kada je počeo rat i 2. maj kada ulaze tenkovi u grad. Drugog maja je počela opsada, jer je tog dana grad u potpunosti blokiran, taj dan je uhapšen predsjednik BiH, emitiran je taj najduži dnevnik u historiji TV kojeg je vodio Senad Hadžifejzović.
Zanimljivo je da se datuma potpisivanja Dejtona ljudi, manje više, ne sjećaju.
RadioSarajevo: Gdje možemo nabaviti knjigu?
Od naredne sedmice knjiga će se moći kupiti u većini knjižara. Koristim priliku i pozivam sve građane da nam šalju svoje priče. Na web stranici Messa možete pronaći i moju adresu na koju se priče mogu poslati
RadioSarajevo: Hvala na razgovoru, a sada poslušajmo audio prikaz novog izdanja knjige koji je na svoj način osmislio Basheskia (Nedim Zlatar)
Modul memorije 2010: U POVODU OTVORENJA IZLOŽBE "NEPLODNA TLA", SANDRE VITALJIĆ
Pozdravljam vas ispred festivala MESS i programa Modul memorije 2010. Posebna mi je čast predstaviti Sandru Vitaljić i njen rad “Neplodna tla”, a koji na posebno suptilan način objašnjava i toliko pripada onome čime se Modul memorije bavi, ali I ovom prostoru u kome se nalazimo
Prilikom osnivanja Gazi Husrevbegovog Hanikaha, njegov osnivač Gazi Husrev-beg nam je 1531. uz svoju zadužbinu ostavio i tekst u kome između ostalog stoji:
» Svakog umnog i razboritog čovjeka će se dojmiti, da je ovaj svijet prolazan i zavičaj dosade i nesreća(…)Sretan je onaj čovjek, koji na sebi priliku uzima te današnji dan na jučerašnji primjeni i koji, čekajući vrijeme smrti, u svome radu ne pogriješi. Dobra djela gone zlo…”
U ovoj školi, sufijskoj akademiji, se osim vjerskih predmeta, slobodno raspravljalo i o filozofiji, poeziji i etici... Ovdje su prepisivana i proučavana najčuvenija filozofska i druga djela. Ti prijepisi, dnevnici, pjesme, putopisi i danas se čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Gazi Husrev_bega karakterizirala je tolerancija i širina, te posebna ljubav ka znanju, pravednosti i istini. Utoliko mislim da je i ovaj prostor Hanikaha više nego pravo mjesto za izložbu Sandre Vitaljić.
Također, zahvaljujemo se i ljudima iz Gazi Husrevbegove medrese koji su nam ustupili ovaj prostor. U teškim vremenima II svijetskog rata, a na koji se odnosi i dio ovih fotografija, kada su brojne naše komšije stradale pred zlom fašizma i nacizma najugledniji ljudi iz ove škole bili su inicijatorima čuvene “Sarajevske rezolucije”, poprilično jednistvenog građanskog protesta u Evropi tog vremena. Oni su javno osudili i protestirali protiv zlodjela koja su vršili okupatori i ustaše protiv nedužnih građana bez obzira na njihovu vjeru i naciju. Oni su pozvali pripadnike svoje vjere da se klone zla te osudili one koji su uzeli učešće u tom prljavom poslu smatrajući ih neodgvornim i neodgojenim pojedincima, ološem i kriminalnim tipovima, naglašavajući kako takvih ima u svakoj zajednici. Jasno su rekli da tu ljagu odbijaju od sebe. Pojavom rezolucija u mnogim BH gradovima menifestiralo se nezadovoljstvo velike većine ljudi fašističkim sistemom nacionalne, vjerske i rasne diskriminacije.
Nažalost, i danas borba protiv fašizma, borba dobra i zla traje, a rad Sandre Vitaljić se upravo zbog toga čini još vrijednijim doprinosom onome sa čime se bavimo u programu Modul memorije. Sandra ovim radom isključivo apelira da razmišljamo svojom glavom.
Sve je jednostavno i jasno. Ova izložba je istinska umjetnička priča u kojoj jednostavno odjekuju riječi kao što su: sjećanje, istina, moral, ljepota i ružnoća, naša odgovornost i naše suosjećanje. “Neplodna tla” su prvorazredno umjetničko djelo. Prelijepe slike koje predstavljaju mjesto različitih zločina, od strašnog Jasenovca do mjesta ubojstva Aleksandre Zec i njezinih roditelja više su od potresne priče o mjestima gdje živimo, ali i o ljudima sa kojim živimo. Odsustvo ljudi iz ovih fotografija upravo najviše govori o njihovoj prisutnosti u smislu onoga što gledamo kada stojimo ispred ovih fotografija.Ova izložba podsjeća nas i na suštinsku podjelu ljudi: na zle i dobre, ali i krive i nedužne, zločince i žrtve. Znači, ljudi na slikama nema, ali uprvo ta praznoća govori ponajviše o njima… Govori o nama postavljajući svakome od nas ponaosob pitanje: “Kakvi smo i kakvi želimo biti?” Gledajući ove fotografije jasno je kako ljudski zločin utječe na zagađenje prirode podjednako kao i otrovni plinovi kojim opet loši i neodgovorni ljudi uništavaju ovu našu Planetu, nasljeđe predaka i vlasništvo budućih generacija.
U svom više nego pohvalnom osvrtu na Sandrinu izložbu, nakon postavke u Zagrebu krajem prošle godine, Miljenko Jergović primjećuje kako bi slike s izložbe mogle ukrašavati prostor nekog restorana ili se naći na sajtu turističke zajednice ilustrirati ljudskom rukom nedirnute hrvatske prirodne ljepote.
On spominje i “čarobno lijepu sliku guste paprati, snimljene na zagrebačkoj Dotrščini, ustaškome gubilištu, gdje je u četiri godine rata strijeljano oko sedam tisuća petsto ljudi, uglavnom antifašista”… Spominje “zaumni, bijeli kameni prizor otoka Paga, nad kojima je jednako bijelo nebo, gdje zapravo ničega nema osim te veličanstvene i čiste bjeline”.
Kaže: “Povijest je tako temeljito očišćena, uklonjena, prepravljena i zaboravljena, da bi se ova Sandrina slika lako greškom mogla naći u kakvom hrvatskom izdanju National Geografica, Meridijana ili neke druge, utješne publikacije u kojoj je priroda neobična i lijepa, a ruševine su drevne antičke.”
Sandra Vitaljić… Rođena je u Puli gdje je završila srednju školu 1991. godine. Iste godine upisuje se na katedru fotografije na Fakultetu za film i televiziju (FAMU) u Pragu, jednoj od najznačajnijih visokoškolskih ustanova te vrste u svijetu gdje diplomira 1996. godine, a potom dobiva zvanje magistrice fotografije.
Iz Praga dolazi u Zagreb, gdje je od početka bila prepoznata kao jedna od najboljih fotgorafkinja. Članica je ULUPUH-a (Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti) od 2000. i HZSU (Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika) od 2002. godine. Od 2004. godine je profesorica fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u umjetničko-nastavnom zvanju docenta. O njenom radu moglo bi se sigurno dugo i dugo govoriti. Njen rad i njen kvalitet vrlo rano je priznat i van granica R Hrvatske. Utoliko smatram vrijednim spomena da je njenaprva samostalna izložba organizirana van Hrvatske “People and Places” (Ljudi i mjesta) bila upravo izložba u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti – MAK, 2000. godine u Sarajevu.
Imao sam i tada izuzetnu čast otvoriti njenu izložbu. Kako sam po prirodi sklon arhiviranju nadao sam se da ću naći ono što sam tada govorio, ali nažalost nisam uspio. Ipak jedne stvari se dobro sjećam. Toga se sjećam jer se radilo o nečemu što mi je toliko jasno i očigledno sada, kao što je bilo i onda tačno prije deset godina. Sjećam se das am spominjao kako je Sandra preavashodno jedna izuzetna osoba…Dobra žena…Dobri čovjek. Iskreno i duboko vjerujem da samo DOBRI LJUDI mogu biti i vrhunski umjetnici.
Nihad Kreševljaković, Hanikah, 7. april 2010. godine
Modul memorije 2010: ŠTA OSTAJE, REDITELJICE CLARISSA THIEME
Bh. premijera dokumentarnog filma „Šta ostaje“ rediteljice Clarisse Thieme u produkciji DEBLOKADE Sarajevo bit će održana u petak, 9. aprila, 2010. godine u 19.00. Film će biti prikazan u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti, kao dio programa Modul memorije 2010, a projekciji će prisustvovati i rediteljica filma.
„Šta ostaje“je dokumentarni film o praznim prostorima napuštenim uslijed ratnih razaranja.Film čine dugi statični i široki kadrovi mjesta i pejsaža današnje Bosne i Hercegovine. Obična banalnost i ljepota prikazanih mjesta dodatno naglašavaju činjenicu da su tokom rata 1992. – 1995. godine na ovim mjestima počinjeni brojni zločini.
Svjetska premijera filmaodržana je u okviru Berlinskog film festivala 2010., u programu Forum Expanded. Također, prikazan je na festivalima Diagonale 2010 u Gratzu i Marathon Doku Copenhagenu, a u narednom periodu gostuje na festivalu u Cameroonu i NGBK izložbi u Berlinu.
08.04. 2010. 19.00 sati - Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti
Filmski program Modul memorije organiziran je od strane Festivala MESS i Festivala Pravo ljudski, Sarajevo.
Holandska rediteljica Marjoleine Boonstra je u toku 1996. godine snimila ovaj film umjestu Kuplensko na granici BiH I Hrvatske gdje se nalazio izbjeglički kamp. Film je baziran na krupnim kadrovima, snimanih prko ramena ljudi koji sjede pred ogledalom. Ljudi sami sebe gledaju u lice, bez puno komentara, ali očigledno šokirani onim što vide. Sami sebe jedva prepoznaju. Govore svoje priče.
Marjoleine Boonstra (1959) je fotografkinja i rediteljica. Godine 2002, nagrađena je “L.J. Jordaan Prize” od strane “Amsterdam Fund for the Arts” i “Icodo award” za film”Bela Bela”. Njeni filmovi su pored brojnih festivala prikazivani naArte, BRT, VPRO i HBC, te galerijama poput Van Abbe Museum (Eindhoven) i Venecijansko bijenala.
Fil će biti prikazan nakon flma "Šta ostaje", rediteljice Clarissa Thieme, 08.04. 2010. 19.00 sati u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti
Prikazivanje filma organizirano je u suradnji sa Festivalom "Pravo ljudski" iz Sarajeva
Modul memorije 2010: "NEPLODNA TLA", SANDRE VITALJIĆ I "WE ARE NOT AFRAID", ANNA NEWEL
Izložba fotografija "Neplodna tla" i prezentacija radionice "We are not afraid"
U sklopu Modula memorija otvorena je još jedna izložba fotografija koje problematiziraju prošlost i primjer su umjetničke angažiranosti.
Radi se o izložbi „Neplodna tla“ hrvatske autorice Sandre Vitaljić, koja je otvorena 7. aprila u galeriji Hanikah. Fotografije Sandre Vitaljić su obilježene traumom i ljudskim iskustvom. Mjesta odabrana za fotografiranje nisu samo lijepi krajolici već mjesta koja su zbog svog povijesnog konteksta dobila snažnu simboliku i na ovaj ili onaj način kreirala nacionalni identitet. Neka od njih su opće poznata i svaki će stanovnik Hrvatske, pa i cijele regije, odmah uključiti balast općih znanja i medijskih interpretacija u iščitavanje fotografije.
Druga su mjesta zaboravljena, prešućena ili tek nedavno otkrivena. Na njima nikada neće stajati spomen obilježje niti će mjesto dobiti pijetet koji zaslužuje, pa su te fotografije i svojevrsna markacija.
Prilikom otvaranja izložbe Nihad Kreševljaković, projekt koordinator Modula memorije, rekao je da su„Neplodna tla“ prvorazredno umjetničko djelo.
„Potresne slike koje predstavljaju mjesto raznih zločina više su od priče o mjestima u kojim živimo ali i o ljudima sa kojim živimo. Odsustvo ljudi iz ovih fotografija zapravo više govori o njihovoj važnosti i njihovoj prisutnosti. Njih na slikama nema ali ta praznina govori o njima najviše“, naglasio je Kreševljaković.
***
Prezentacija dvodnevne radonice „We are not afraid” održala se 7. aprila na sceni Obala u sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti.
Prisutni gosti mogli su pogledati rezultate rada irske rediteljice Anne Newell, koja je koristeći posebnu vrstu metodologije, stvorila, zajedno sa sarajevskim studentima, šokantan i vrlo dirljiv performans.
Sam naslov, „We are not afraid“, je paradoksalno manifestacija straha mladih ljudi pred time što im se desilo u prošlosti, što im se dešava sada a najviše šta će s njima biti u budućnosti. Predstava na engleskom i bosanskom jeziku, s elementima plesa, recitacije, lišena tradicionalne naracije i radnje, bila je odlična prilika da studenti druge i treće godine pokažu svoje glumačke vještine i sposobnosti.
Anna Newell je nakon predstave za portal Mess.ba govorila je o ideji radionice i specifičnosti rada u Sarajevu.
„Tokom svog rada na Univerzitetu Queens u Belfastu prije godinu dana pokrenula sam poseban program treninga za studente glume u obliku dječijeg showa bez određenih karaktera i tradicionalne naracije. Temu treninga birali studenti, a jedna od prvih bila je upravo tema straha. Kad sam čula za inicijativu Belfast/Sarajevo bila sam jako zainteresirana da dođem ovdje i radim na toj temi i u toj formuli sa studentima. Dakle, tema i metodologija rada ostale su iste, ali naravno sadržaj je bio totalno drugačiji. Studenti sami odlučivali o sadržaju, neki od njih unijeli su u predstavu svoja ratna sjećanja iz djetinjstva, neki uopšte nisu imali tu potrebu. Sam proces rada bio je vrlo zanimljiv jer smo morali maksimalno iskoristiti prostorije koje su pružale ogromne mogućnosti, a mislim da smo ih iskoristili maksimalno. Rad sa sarajevskim studentima bio mi je zadovoljstvo. Brzo našli smo zajednički jezik, možda zbog toga što Belfast i Sarajevo jesu gradovi koji imaju puno sličnosti.“
izvor: www.mess.ba
Danas, kao dio programa Modul meorije od 14.00 - 15.30 bot će održano predavanje David Grant -a pod naslovom "Community Theatre in Belfast"
Modul memorije 2010: UMJETNOST I SJECANJE DRUGI DAN
Odgajati kulturu sjećanja - odgovornost umjetnika u pomirenju
Temom Inicijativa REKOM završena je dvodnevna konferencija „Umjetnost i sjećanje – umjetnička istina i odgovornost“, čiji su organizatori bili Međunarodni teatarski festival MESS i Fond za humanitarno pravo iz Beograda. Konferencija je dio ovogodišnjeg programa Modul Memorije 2010.
„Odgajati kulturu sjećanja, demonumetalizirati historiju, boriti se s revizionizmom i zastupati kritičku refleksiju i autorefleksiju naša je obaveza“, istakao je Dino Mustafić, direktor Festilava MESS. „Ovakva inicijativa kao REKOM izaziva umjetnike i treba da zavrijedi njihovu zainteresiranost“, zaključio je Mustafić, a s njegovim zaključcima složila se većina učesnika konferencije. Također, u svom izlaganju primijetio je da se umjetnička scena u Bosni i Hercegovini prije svega premalo uključuje u stvarnost i nema ambiciju da utječe na političku situaciju, što je potrebno i neophodno u jednoj državi u kojoj se „pred našim očima“ dešava aparthejd, kao jedna od posljedica rata.
Nataša Kandić, predsjednica Fonda za humanitarno pravo, naglasila je da je REKOM „naš izlaz iz prošlosti“ i da će biti organizacija koja će obezbijediti da žrtve budu u centru pažnje, da se činjenice o ratnim zločinima utvrde i prihvate u svim post-jugoslavenskim zemljama. „Nažalost, ne postoji za to zainteresovanost javnosti, kao ni među intelektualcima i umjetnicima“, kazala je Kandićeva na konferenciji koja je okupila umjetnike iz regije.
Svetlana Slapšak (Ljubljana) je u svom referatu na današnjoj konferenciji ukazala na bitnu ulogu koji imaju umjetnici u odnosu na konstrukcije individualnog, kolektivnog i društvenog pamćenja, a Branimir Stojanović (Beograd) i Jasmina Husanović (Tuzla) su predstavili projekte regionalne umjetničko-teorijske grupe „Spomenik“, koja se osvrće na problem genocida, koji je počinjen u Srebrenici te na njegove društvene i umjetničke recepcije.
Nakon rasprave učesnika i iskaza prisutnih umjetnika i intelektualaca poput Slobodana Šnajdera, Branimira Stojanovića, Suade Kapić, Jasmine Husanović, Svetlane Slapšak i drugih, zaključeno je da umjetnici imaju posebnu ulogu u procesu pomirenja i kazivanja istine, jer upravo se samo oni bave singularnim istinama i individualnim narativima, koji mogu oslobađati pojedince i društvo u cjelini. Ta potreba mora biti ispunjena posebno u uvjetima društvene situacije u kojoj je javnost lišena empatije za žrtve.
Modul memorije 2010: SANDRA VITALJIĆ - NEPLODNA TLA
Sandra Vitaljić - Neplodna tla
Pejzaži na fotografijama Sandre Vitaljić obilježeni su povijesnim događajima i ljudskim iskustvom. Mjesta odabrana za fotografiranje nisu samo lijepi krajolici, već mjesta koja su zbog svog povijesnog konteksta dobila snažnu simboliku i na ovaj ili onaj način kreirala nacionalni identitet.
Šume, polja ili rijeke, dio su narodnih bajki i mitova, no postali su i dio političke retorike i davali legitimitet sustavima i ideologijama. Značenje mnogim događajima mijenja se u promijenjenim okolnostima, bez obzira što je mjesto, čak i uz ljudsku intervenciju, obično isto, golo, slično mjestima na kojima se ništa važno nije dogodilo.
Pejsaž nema mogućnost pričanja pripovijetki, ne može konstruirati priču niti utjecati na tijek pamćenja/zaborava. Pred nas dolazi posredstvom fotografija lišenih uobičajene političke retorike, kompromitirajućih znakova i prisutnosti ljudi.
Joyce je zapisao da se mjesta sjećaju događaja. Ona su dio emocionalne karte svijeta na kojoj se, barem prividno, ne zamjećuju konstrukcije društveno-političkih odnosa koji su u jednom trenutku povijesti odredili njihovo značenje. U potrazi za tim mjestima, Sandra Vitaljić nastoji razumjeti njihovu osobitost, osvijestiti je i prepoznati; suzdržava se naknadnih konstruiranih ravnoteža zaraćenih strana, ne izjednačava, ne komentira. Njezin je pogled topao, ali distanciran.
Sandra Vitaljić rođena je u Puli 1972. godine.
Magistrirala je fotografiju na Akademiji za film i TV u Pragu, Češka, a
na istom fakultetu apsolvirala je doktorski studij iz povijesti i teorije fotografije.
Zaposlena je kao izvanredni profesor na Odsjeku snimanja Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, pročelnica Katedre za fotografiju.
Članica je ULUPUH- a i HDLU-a.
Njeni radovi nalaze se u stalnom postavu Moderne galerije u Zagrebu i zbirci Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci.
Dobitnica je stipendije ArtsLink (1997.) u Ansel Adams Center for Photography, San Francisco,CA i Fulbright (2006-7.) u Rochester Institute of Technology, Rochester, NY.
Pored izložbe od 09.30 – 17.00. u Bošnjačkom institutu / Fondacija Adil Zulfikarpašić održat će se drugi dio konferencije Umjetnost i sjećanje, a na Akaademiji scenskih umjetnosti od 10.00 - 19.00. nastavlja se radionica Anne Newel “We Are Not Afraid”. Prezentacija je zakazana na sceni Akademije u 20.00.
Modul memorije 2010: BELFAST I SARAJEVO: NEGDJE IZMEĐU
Izložba fotografija "Belfast i Sarajevo: negdje između"
„Inicijativa Belfast/Sarajevo“ je utemeljena 2009. godine od strane The Centre for Excellence in the Creative and Performing Arts na Queen’s Univerzitetu u Belfastu. Nastala s ciljem istraživanja mogućnosti uspostave kreativnog dijaloga između dva grada sa post-konfliktnim iskustvima. Inicijativa ima za cilj da promoviše svijest o kreativnom razvojnom procesu u oba grada i da podstakne dijalog i razmjenu iskustva između umjetnika i kulturnih djelatnika.
Jedan od rezultata tog projekta je izložba fotografija Seana McKernana, Frankie Quinna i Andreja Đerkovića „Belfast i Sarajevo: negdje između“ otvorena je 6. aprila u Muzeju književnosti Bosne i Hercegovine u sklopu programa Modul Memorije.
Ova zajednička postavka je završni dio rezidencijalnog projekta „Eye 2 eye“ Belfast Exposed Comunity Photography, grupe koja je začeta boravkom dva fotografa iz Belfasta, Seana MaKernana i Frankie Quinna, u Sarajevu 1996. godine, te uzvratnoj posjeti sarajevskog fotografa Andrera Đerkovića Belfastu iste godine.
Sean McKernan pokriva konflikt u Sjevernoj Irskoj već tri decenije. 1983. godine, osnovao je “Belfast Exposed”, koji je kao inicijativa zajednice, imao zadatak socijalne i političke angažiranosti u podijeljenom društvu. Kao jedan od najrespektabilnijih lokalnih fotografa, svoje međunarodno priznato iskustvo je fokusirao na rad sa mlađim generacijama kroz zajednički rad podijeljenih zajednica. Na sarajevskoj izložbi prikazane su njegove slike urađene tokom 1996. godine u tom gradu. Jednostavne, dokumentarističke crno-bijele slike izvanredno prikazuju razoren ratom grad i njegove stanovnike koji su uspjeli preživjeti opsadu.
Frankie Quinn je također jedan od osnivača “Belfast Exposed“. Počeo se baviti fotografijom 1982. godine, a danas radi kao slobodni fotograf. Fotografije su mu objavljene u mnogim magazinima, a izlagao je u Velikoj Britaniji, Europi, Australiji i u SAD. Kroz svoj rad je također dokumentovao konflikt u Sjevernoj Irskoj, a pokrivao je i Bosnu i Hercegovinu, Turski Kurdistan, Palestinu i Izrael. Njegove slike u istoj poetici crno-bijelog dokumentarizma fokusiraju se na stanovnike Sarajeva, slučajne prolaznike koji čine se pritisnuti postapokaliptičkim ambijentom razrušenog grada.
Izložbu dopunjavaju fotografije Andreja Đerkovića iz ciklusa „Dum Dum“ (1992-1995) i fotografske radove iz ciklusa “Belfast - The Peace Lines” (1996), nastalog na tako zvanim Mirovnim linijama, mreži tački koje spajaju/razdvajaju lokalne zajednice između Falls Road (većinski katoličko stanovništvo) i Shankill Road (većinski protestantsko stanovništvo). Dio ovog ciklusa se nalazi u stalnoj kolekciji Umjetničke Galerije Bosne i Hercegovine.
Modul memorije 2010: UMJETNOST I SJEĆANJE, PRVI DAN
Otvorena konferencija 'Umjetnost i sjećanje - umjetnička istina i odgovornost'
U Bošnjačkom institutu u Sarajevu 6. aprila, upravo na dan sjećanja na oslobođenje grada od fašizma, odnosno dan u kojem je počela opsada grada 1992. godine, u sklopu programa Modul Memorije otvorena je Konferencija: Umjetnost i sjećanje – umjetnička istina i odgovornost.
Organizatori ovog događaja su Međunarodni Teatarski Festival MESS iz Sarajeva i Fond za humanitarno pravo iz Beograda. Prvog dana konferencije prisutni su bili mnogi intelektualci i umjetnici iz Bosne i Hercegovine i regiona: Suada Kapić, Jasmila Žbanić, Sulejman Bosto, Tanja Miletić-Oručević, Borka Pavićević, Radmila Vojvodić, Svetlana Slapšak i mnogi drugi. Konferenciji je također prisustvovao i direktor festivala MESS i režiser Dino Mustafić, a diskusiju moderirao je prof. dr. Muhamed Dželilović.
Kako ističu organizatori, sjećanje, odnosno način i odabir onoga čega ćemo se sjećati spada u jedno od suštinskih pitanja s kojim se susreću svi građani sa prostora bivše Jugoslavije. Bez ikakve dileme, uloga umjetnika u definiranju ovog problema, to jeste odnosa prema prošlosti, od izuzetnog je značaja. Njihova odgovornost naspram pokazivanja istine, zapravo je ključno pitanje koje otvara ova konferencija.
U uvodu konferencije Dželilović je naglasio da je svaki umjetnik suočen s ogromnim problemom zaobilaženja klopki vezanih za različite, ideološki konstruisane istine o našoj nedavnoj prošlosti. Pri tome pravo pitanje nije vezano za zaborav nego je pravo pitanje – kako pamtiti.
„Period neposredno nakon rata slobodno možemo nazvati periodom 'bijega od događaja', koji vodi do 'pomračenja događaja' i konačno do 'pomračenja historije', rekao je Dželilović i dodao da odgovornost umjetnika nije samo u prošlosti nego i u budućnosti, jer je upravo umjetnost optimalni oblik svjedočenja o povijesti, ali također i faktor koji utječe na društvene promijene.
Rediteljica i predstavnica producentske kuće FAMA Suada Kapić je govorila o edukacijskom projektu „Opsada Sarajeva“, koji je sastavljen od filma i dodatnih edukativnih materijala koji povezuju sve aspekte opsade grada Sarajeva od 1992. do 1996. godine.
Taj program je namijenjen osnovnim i srednjim škola te univerzitetima. Suada Kapić naglasila je da radi se o izuzetnom historijsko-edukacijskom projektu koji predstavlja „četvrtu“ perspektivu rata što znači da ne prezentira određenu političku ili nacionalnu viziju rata i opsade Sarajeva nego objektivnu verziju zasnovanu na golim činjenicama, koje su potkrijepljene autentičnim svjedočenima ljudi koji su živjeli pod opsadom.
Nakon projekcije filma „Opsada Sarajeva“, učesnicima je prikazan i kratki film o projektu Zijada Gafića, koji je fotografisao lične predmete žrtava iz masovnih grobnica pored Srebrenice. Kako je kasnije u razgovoru kazala Tanja Miletić-Oručević, Gafićev rad se može smatrati dobrim primjerom odgovorne umjetnosti. „Njegove slike svojom estetikom pokazuju puno više nego isti predmeti slikani od strane službenika Komisije za nestale osobe koji su ove predmete evidentirali“, dodala je Miletić-Oručević.
Nakon diskusije i izlaganja gostiju, prisutnim se obratio Dino Mustafić, koji je istkao da vjeruje da skupovi poput ove konferencije imaju smisla i da mogu biti pokretač promjena. Osim toga, Mustafić je podsjetio na bitnu ulogu umjetnosti za vrijeme rata, kada je ona bila „organska potreba“, isto kao voda i hrana, građanima Sarajeva, čega je sam bio svjedok.
„Umjetnost je bila vrsta bijega od užasne stvarnosti i materijaliziranog zla. A to što je možda bilo i najbitnije“, naglasio Mustafić, „jeste činjenica da za vrijeme opsade umjetnička scena nije pukla na nacionalnoj osnovi i imala je jaku etičku dimenziju.“
U poslijeratnom periodu podjele umjetnika uočljive su na prvi pogled, o čemu najbolje svjedoči Mostar, u kojem je nakon 60 godina javnog djelovanja zatvoreno Narodno pozorište na jednoj strani rijeke Neretve, a Hrvatsko narodno kazalište na drugoj obali ima ozbiljne finansijske probleme. Mustafić je kazao da je to simbolički dokaz da umjetničke podjele vode do degradacije suštine i ideje umjetnosti.
Sutrašnja sesija ove konferencije bit će posvećena stvaranju koalicije REKOM i ulozi umjetnika u tom procesu. Uvodno izlaganje na ovu temu vodit će Nataša Kandić, direktorica beogradskog Fonda za humanitarno pravo.
Modul memorije 2010: NAKON PRIKAZIVANJA FILMA NA PUTU I RAZGOVORA SA JASMILOM ŽBANIĆ
Jasmila Žbanić: 'Na putu' je film o ljubavi
Nakon sinoć održane projekcija filma „Na putu“, u sarajevskom kinu Meeting Point upriličen je razgovor s rediteljkom Jasmilom Žbanić.
Film je, kako kaže Žbanićeva, jedna vrsta ljubavne priče između dvoje ljudi koji tragaju za svojim identitetom i koji ga nalaze na razne načine. Nakon kratkog uvoda koordinatora projekta Modul Memorije, Nihada Kreševljakovića, rediteljka filma je, prije svega, publici htjela objasniti da su vijesti u medijima prije bosanske premijere filma pokvarile njegovu recepciju, jer su ga predstavljale kao priču o vehabizmu.
„Film se ne fokusira na taj društveno-politički kontekst, iako ga se dotiče, a u centru pažnje je jedan mladi par koji iznenadno doživljava ozbiljnu krizu svoje veze. Osim toga u filmu bitan je također odnos prema prošlosti i to kako ona utječe na sadašnjost što je bila i tema mog prvog filma 'Grbavica'“, kazala je Žbanićeva.
Osim toga, rediteljka je govorila i o recepciji filma na festivalu u Berlinu, gdje je on veoma dobro prihvaćen. U susjednoj Hrvatskoj publika je pažljivo doživjela film, ali ipak opuštenije nego u Sarajevu, „gdje recepcija bila je najviše konzervativna“, što kako je kazala Žbanić, svjedoči o konzervativnosti tog grada.
Odgovarajući na pitanja iz publike Žbanićeva je govorila i tome kako je tri godine istraživala selefijsku zajednicu te o raznim poteškoćama pri samom snimanju filma. Prevazišla je i poteškoće u snimanju u džamiji Kralja Fahda, a uz to je i sama prevazišla svoje vlastite stereotipe i predrasude kojih nije bila ni svjesna prije.
Žbanićeva je također govorila o tome kako je tekao sam proces snimanja filma i rad s glumcima. Na kraju izrazila je želju da će film biti prikazivan širom Bosne i Hercegovine i da će što više gledatelja ostaviti s otvorenijim pitanjima u glavi.
Modul Memorije 2010: PREDSTAVLJENA KNJIGA NA PUTU U NEPOZNATO
Predstavljena knjiga Saudina Bećirovića "Na putu u nepoznato" / preuzeto sa WEB stranice Festivala MESS
Prvi otvoreni događaji ovogodišnjeg programa Modul memorije bila je promocija knjige Saudina Bećirovića Na putu u nepoznato. Promocija, koja je održana u prostorijama Oružanih snaga BiH, privukla je veliki broj publike, koju su sačinjavali porodica, prijatelji i suborci preminulog autora, predstavnici vlasti (predsjedavajući Predsjedništva Haris Silajdžić), a prije svega obični građani i čitatelji jednog od najposjećenijih blogova u Bosni i Hercegovini. Bećirović je upravno na blogu „Bore oko očiju“, objavljivao odlomke svog ratnog dnevnika.
Promotori knjige bili su Jasminko Halilović, predstavnik Udruženja „Urban“, koje je izdavač knjige Na putu u nepoznato, Nihad Kreševljaković, koordinator projekta Modul memorije, general Jovan Divjak te Rasim Duraković – suborac i prijatelj autora te jedan od likova iz Bećirovićevog dnevnika. Osim toga, glumac Izudin Bajrović nadahnuto je čitao odlomke knjige, koji su potresle kako publiku tako i njega samog.
Knjiga Na putu u nepoznato, kako je naglasio Halilović, može se smatrati najčitanijem štivom u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. To je ispovijest običnog borca, koji je kao dječak, zapravo, ubačen u ratnu mašinu. Izvanrednu poziciju ove knjige naglasio je general Jovan Divjak, koji je kazao da naspram takve količine raznih publikacija o ratu, knjiga Na putu u nepoznato zaslužuje posebnu pažnju zbog toga jer je pisana iz pozicije običnog, vrlo mladog i osjećajnog vojnika.
"Dok sam čitao 'Dnevnik bosanskog vojnika', koji je koloplet stvarnog života i onoga iz snova, uživeo sam se u potpunosti u Pospankov lik jer sam pohodio mnoge položaje i kote na ivici odbrane Sarajeva i one koje su vodile do Tarčina, Fojnice, Visokog, Breze, Vareša, kao da sam išao stopama prokislih, smrznutih i gladnih Pospankovih drugova. Tako da su likovi i događaji u knjizi više nego autentični, kao da živi likovi svedoče o herojstvu i moralu, ali i kukavičliku i nemoralu", kazao je o knjizi general Jovan Divjak. Dodao je također da je Bećirović ostavio vrlo jako svjedočanstvo o tome kakav je put od borca do nezaposlenog u postratnom periodu.
Rasim Duraković prisjetio se prije svega ličnog doživljaja svog preminulog prijatelja: „Saudin je od najveće tragedije znao napraviti komediju i na taj način iz beznađa rata vraćao nas je u život. Od dječaka je preko noći postao čovjek. Bio je pravi prijatelj i dobar čovjek“.
Kreševljaković je istaknuo da se Bećirovićeva knjiga odlično uklapa u ideju programa Modul memorije, posvećenom upravo odnosu ratnog užasa i umjetnosti, koja pod utjecajem tragičnih okolnosti stiče, paradoksalno, izvanrednu kvalitetu.
"Publiciranjem nastavka Saudinovih zapisa i njihovim uobličavanjem u cjelinu, dobili smo djelo iz koga će buduće generacije moći crpiti znanja o historiji običnih ljudi, kakvih je, po Saudinovim riječima, bilo na hiljade. Oni su u okolnostima u kojima su se našli bili primorani da postanu ratnici koji se bore za vlastiti život i opstanak zemlje koju nedvojbeno vole. Ova knjiga ima mnoštvo vrijednosti i nju mogu čitati svi, od historičara, antropologa, umjetnika do onih koji su jednostavno željni uzbudljive literature. Za Bosance je ona ipak posebna i spada u one knjige koje bi se trebale nalaziti u našim kućnim bibliotekama poput vodiča za naše vlastite puteve ka nepoznatom", naglasio je Kreševljaković.
Pored izložbe od 09.30 – 17.00. u Bošnjačkom institutu / Fondacija Adil Zulfikarpašić održat će se drugi dio konferencije Umjetnost i sjećanje, a na Akaademiji scenskih umjetnosti od 10.00 - 19.00. nastavlja se radionica Anne Newel “We Are Not Afraid”. Prezentacija je zakazana na sceni Akademije u 20.00.
Predstavljena knjiga Saudina Bećirovića "Na putu u nepoznato" / preuzeto sa WEB stranice Festivala MESS
Prvi otvoreni događaji ovogodišnjeg programa Modul memorije bila je promocija knjige Saudina Bećirovića Na putu u nepoznato. Promocija, koja je održana u prostorijama Oružanih snaga BiH, privukla je veliki broj publike, koju su sačinjavali porodica, prijatelji i suborci preminulog autora, predstavnici vlasti (predsjedavajući Predsjedništva Haris Silajdžić), a prije svega obični građani i čitatelji jednog od najposjećenijih blogova u Bosni i Hercegovini. Bećirović je upravno na blogu „Bore oko očiju“, objavljivao odlomke svog ratnog dnevnika.
Promotori knjige bili su Jasminko Halilović, predstavnik Udruženja „Urban“, koje je izdavač knjige Na putu u nepoznato, Nihad Kreševljaković, koordinator projekta Modul memorije, general Jovan Divjak te Rasim Duraković – suborac i prijatelj autora te jedan od likova iz Bećirovićevog dnevnika. Osim toga, glumac Izudin Bajrović nadahnuto je čitao odlomke knjige, koji su potresle kako publiku tako i njega samog.
Knjiga Na putu u nepoznato, kako je naglasio Halilović, može se smatrati najčitanijem štivom u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. To je ispovijest običnog borca, koji je kao dječak, zapravo, ubačen u ratnu mašinu. Izvanrednu poziciju ove knjige naglasio je general Jovan Divjak, koji je kazao da naspram takve količine raznih publikacija o ratu, knjiga Na putu u nepoznato zaslužuje posebnu pažnju zbog toga jer je pisana iz pozicije običnog, vrlo mladog i osjećajnog vojnika.
"Dok sam čitao 'Dnevnik bosanskog vojnika', koji je koloplet stvarnog života i onoga iz snova, uživeo sam se u potpunosti u Pospankov lik jer sam pohodio mnoge položaje i kote na ivici odbrane Sarajeva i one koje su vodile do Tarčina, Fojnice, Visokog, Breze, Vareša, kao da sam išao stopama prokislih, smrznutih i gladnih Pospankovih drugova. Tako da su likovi i događaji u knjizi više nego autentični, kao da živi likovi svedoče o herojstvu i moralu, ali i kukavičliku i nemoralu", kazao je o knjizi general Jovan Divjak. Dodao je također da je Bećirović ostavio vrlo jako svjedočanstvo o tome kakav je put od borca do nezaposlenog u postratnom periodu.
Rasim Duraković prisjetio se prije svega ličnog doživljaja svog preminulog prijatelja: „Saudin je od najveće tragedije znao napraviti komediju i na taj način iz beznađa rata vraćao nas je u život. Od dječaka je preko noći postao čovjek. Bio je pravi prijatelj i dobar čovjek“.
Kreševljaković je istaknuo da se Bećirovićeva knjiga odlično uklapa u ideju programa Modul memorije, posvećenom upravo odnosu ratnog užasa i umjetnosti, koja pod utjecajem tragičnih okolnosti stiče, paradoksalno, izvanrednu kvalitetu.
"Publiciranjem nastavka Saudinovih zapisa i njihovim uobličavanjem u cjelinu, dobili smo djelo iz koga će buduće generacije moći crpiti znanja o historiji običnih ljudi, kakvih je, po Saudinovim riječima, bilo na hiljade. Oni su u okolnostima u kojima su se našli bili primorani da postanu ratnici koji se bore za vlastiti život i opstanak zemlje koju nedvojbeno vole. Ova knjiga ima mnoštvo vrijednosti i nju mogu čitati svi, od historičara, antropologa, umjetnika do onih koji su jednostavno željni uzbudljive literature. Za Bosance je ona ipak posebna i spada u one knjige koje bi se trebale nalaziti u našim kućnim bibliotekama poput vodiča za naše vlastite puteve ka nepoznatom", naglasio je Kreševljaković.
Knjiga "Na putu u nepoznato" nastavak je knjige "Bore oko očiju". Obje knjige čine cjelinu Dnevnik bosanskog vojnika.
Radi se o dorađenom prepisu ratnih i poratnih dnevnika Saudina Bećirevića. Knjiga "Bore oko očiju" sadrži priče iz dnevnika zaključno sa 20. septembrom 1993. godine, a knjiga "Na putu u nepoznato" donosi priče koje je autor bilježio od 21. 9. 1993. do kraja rata. Također, knjiga sadrži i nekoliko zapisa iz poratnih dnevnika o snalaženju borca u miru.
Objavljivanjem knjige "Na putu u nepoznato" javnosti je u cijelosti dostupno najvrednije svjedočanstvo o oslobodilačkom ratu koji je Armija RBiH vodila ranih devedesetih.
Specifičnost ovog djela svakako je autorova pozicija. Naime, Bećirević se na početku rata zatekao sam u Sarajevu kao učenik četvrtog razreda srednje škole...
Odlučio je ostati u Sarajevu i prijaviti se dobrovoljno u Armiju RBiH. Njegov ratni put počinje na Gazinom Hanu u Sarajevu, a poslije će obići mnoga bh. ratišta. Od 1992. pa do kraja rata kada je napustio Armiju bio je član diverzantsko-izviđačkih jedinica.
U ratnim danima Saudin nije bio jedan od onih o kojima su pisale novine. Među saborcima je važio za najhrabrijeg vojnika. Za vrijeme rata, kada god je stigao, zapisivao je dešavanja u svoj dnevnik. Sklonost prema pisanju do kraja upotpunjava njegovu specifičnu poziciju – usamljen i hrabar osamnaestogodišnjak sa puškom u jednoj i olovkom u drugoj ruci...
Knjiga "Na putu u nepoznato" donosi iskrenu priču običnog čovjeka koji se susreće sa neprijateljem na jednoj, i nepravdama na drugoj strani. Istim skromnim tonom, kao u knjizi "Bore oko očiju", Bećirević ponovo osvaja čitaoca, ne dopuštajući mu da se od djela odvoji dok ne pročita i posljednju stranicu.
Saudin Bećirević ostavio je bez sumnje iza sebe najvrednije svjedočanstvo o ratu u Bosni i Hercegovini. Njegovo svjedočanstvo još je vrednije ako se uzme u obzir da je u rat ušao sa osamnaest godina. Radi se dakle o iskrenim zapisima golobradog mladića, zamalo dječaka, koji je časno i odano služio svojoj domovini do posljednjeg dana rata.
U srijedu 13. oktobra 2010. godine, u Domu mladih će biti predstavljena knjiga “Sarajevo – moj grad, mjesto susreta”, autora Jasminka Halilovića. 
