VideoArhiv

VideoArhiv

Udruženje građana za afirmaciju,kulture umjetnosti i komunikacije / videoarhiv@bih.net.ba

21.07.2010.

K R E Š E V LJ A K O V I Ć I


Nihad M. Kreševljaković

 

"Četiri elementa dolaze u obzir i utječu na čovjeka prilikom odabiranja određene osobe za ženu: ljepota, porijeklo, bogatstvo i moralni kvaliteti (vjera). A ja ti preporučujem da paziš na moralne i duševne kvalitete i da tražiš takvu ženu." (Muhammed a.s., hadis prenosi Buhari)

KREŠEVLJAKOVIĆI

 

Iako pripadam trećoj generaciji historičara u porodici Kreševljaković nikada se nisam bavio temom porijekla. Time se nije bavio ni moj otac niti dedo, također historičari. Pretpostavljam da je nezanimanje vlastitim porijeklom bilo posljedica ubjeđenja da ono zapravo ne znači ništa, ako sami nismo ili barem ne nastojimo biti dobri ljudi. To, ako je neki predak bio dobar, pa i loš, ne znači ni da mi moramo biti ni dobri, a ni loši. Na kraju krajeva, ni rodoslovi kraljeva ne znače mnogo, a kamo li jedne obične bosanske porodice. 

 

S druge strane baveći se ovom temom, ne mogu da ne primjetim uzbuđenje koje donosi lutanje nekim starim vremenima, i susret sa ljudima koji su neki naši rođaci, preci…Teško je ne pokušati pronaći neku sličnost njih sa nama.  I još jedna stvar kod rodoslova koja je problematična je to da oni uglavnom zanemaruju žensku liniju, a bez koje ništa od svega toga ne bi bilo. Zbog toga ovaj tekstić posvećujem svim ženama po bilo kojoj liniji iz ove porodice.

 

Porodica Kreševljaković se spominje oko 1730. godine kao jedna od porodica koja u tom periodu živi na području Vratnika. O tome je pisao rahm. Seid Traljić. Pretpostavlja se da su se u tom periodu i naselili u Sarajevu, a porijeklom su iz Kreševa o čemu svjedoči i samo prezime Kreševljak. Pretpostavka je da su starinom iz tih krajeva Bosne, te da su tamo živjeli od najstarijih davnina. Inače, Kreševo je uz Fojnicu najstarije rudarsko mjesto u BiH gdje se od najstarijih vremena formiraju naselja u kojima se vadila i prerađivala ruda, pravile metalske izrađevine ali i sa njima trgovalo.

 

Po dolasku u Sarajevo, a i u kronikama franjevačkog samostana u Kreševu, spominju se pod prezimenom Šećo, ali po mjestu dolaska u Sarajevu u upotrebu ulazi prezime Kreševljak. Inače, sam Hamdija Kreševljaković se u nekim od svojih radova potpisivao sa ovim starim prezimenom odnosno kao Šećo ili Šećinovac. Po mome sjećanju, otac je govorio kako je neki od Šeća koji je živio u Kreševu bio poznat po velikom broj kahva koje je pio svaki dan. Prezime Šećo navodi se u Sarajevu i u Ljetopisu Mula Mustafe Bašeskije. Po usmenom pričanju Alije Isakovića, sam autor ljetopisa Mula Mustafa Bašeskija bio je u srodstvu  sa ovom porodicom. U samo ljetopisu na više mjesta se spominju Šeće, a spominje se i Husejin Krešeljaković (Kreşevlakogli) za kojeg ljetopisac kaže da je tetić njegove majke. Istina, životopis Mula Mustafe Bašeskije i Hamdije Kreševljakovića imaju neke zajedničke crte, pa su ako ništa po tome bliski. Na kraju krajeva, svi su ljudi od jednog muškarca i jedne žene, pa samim tim svi i rodbina.  

 

Upravo spomenuti Hamdija Kreševljaković je i najznačajnija ličnost ove porodice. Rođen je u Sarajevu (Lubina ulica, broj 7, na Vratniku) 6.9.1888. godine (10. Muharema 1306). U različitim zabilješkama godina rođenja se različito navodi, pa se nerijetko koristi i 1890 godina kao datum rođenja. Hamdija će biti i taj koji će sa Vratnika preseliti se na lijevu obalu Miljacke gdje je kupio i popravio kuću u ulici Mjedenica, a u kojoj njegovi potomci i danas žive.

 

Prvi iz poznati član ove porodice, a čije je ime poznato bio je Hamdijin dedo  Mula – Ibrahim Kreševljak.

 

Otac Hamdije bio je  Mehaga (Mehmed), trgovac najprije gvozdenom robom, a kasnije sahtijanom (kožom).  Pretpostaviti je da su i njihovi preci bavili trgovinom gvozdenom robom što bi mogla biti tradicija koju su donijeli sa sobom iz Kreševa, te da se taj zanat prenosio s koljena na koljeno.  Njegov otac Mehaga umro je 1929. godine. S obzirom na očev posao Hamdija je ponekad zajedno sa njim i putovao. Hamdijin prijatelj Ivan A. Miličević zabilježio je da je prvo Hamdijino putovanje bilo kada je sa ocem trgovačkim poslom otišao u Novi Pazar.

 

Majka Hamdije Kreševljakovića zvala se Džemila (Džema), kći Salih bega Prašića. Bila je porijeklom iz Užica. Alija Nametak navodi da dolazi iz porodice Ceribašić – Prašić. Po mjestu odakle su došli ova porodica dobit će kasnije prezime Užičanin. Muhamed Hadžijahić navodi da je njen otac Salih beg Prašić bio potomak posljednjeg tefterdara u Budimu. Inače, Hamdijina mati Džemila je kao djete došla u Sarajevo s onim doseljenicima koji su pred progonima muslimana posljednji ostavili Srbiju, kada je knez Mihajlo od Osmalija dobio 6 gradova u kojima se još nalazila posada Osmanlijske vojske. Ova porodica dolazi u Sarajevo najkasnije 28. septembra. 1862. godine, a moguće je da je ovdje i ranije boravila porodica Hamdijine majke s majčine strane.

 

Džemila, se po rođenju prezivala Hadžijusufagić. Ovo navodi sam Hamdija Kreševljaković u svom radu o Gazi Husrev-begu gdje piše mu je majka pričala da su se tragovi Gazi Husrevbegovog saraja (dvora) nalazili u bašči kuće Hadžijusufagića, a da joj je o tome govorila njena majka i dajdže Hadži Mujaga i Hadži Mehmedaga Hadžijusufagić.

 

Hamdijin otac imao je sigurno makar jednog brata. Sa njegove strane dolazi, također, vrlo ugledni član ove porodice, Hamdijin amidžić (stričević) - hfz. Mehmed Kreševljaković. Bio je učitelj za vrijeme okupacije Austro-Ugarske, a po odlasku u penziju postaje hafiz. Inače, upravo njemu pripada zasluga za promjenu prezimena iz Kreševljak u Kreševljaković, Nakon što je promjenio svoje prezime, u suradnji sa upraviteljem osnovne škole Salihom-efendijom Aličehićem mjenjao je i prezimena učenika dodajući im « ić ». Tako su od prezimena Traljo postali Traljići, od Spaho – Spahići, Turak – Turkovići, Ćato – Ćatići itd.

 

Također, ugledni član ove familije koji je bio u srodstvu sa Hamdijinim ocem bio je i Ali-Riza Kreševljaković, prvi diplomirani veterinar u BiH. Rođen je 1850. godine u vrijeme vezirovanja bosanskog valije Topal Šerif Osman paše. Diplomu je stekao u Istanbulu 1872. godine, te iste godine ka 22-godišnjak postavljen za gradskog veterinara u Sarajevu kod Beledijske uprave. Zna se da je putovao u Slavoniju i madžarsku gdje je imao zadatak odabira i kupovine čistokrvnih konja za pastuhske stanice koje su Osmanlije osnovale u Sarajevo 1870. godine. . Po dolasku Austro-Ugarske monarhije njegova diploma je osporavana, jer je traženo da se izvadi specijalna dozvola za sve one koji su studije završili van Monarhije. Ali Riza je uvrijeđen time otišao 1879. godine u Beč i tamo na Visokoj Veterinarskoj školi potvrđuje svoje veterinarsko znanje. Po povratku u Bosnu postavljen je za provizornog sreskog veterinara u Srebrenici. Godine 1888. Zemaljska vlada ga je imenovala za službenika B-H Uprave, a službovao je po različitim mjestima u BiH. Umro je u rodnom Saraejvu 1919. godine. Njegova originalna diploma iz Istanbula čuva se u porodičnoj biblioteci, odnosno Udruženju Videoarhiv – Biblioteka Hamdija Kreševljaković. Inače, po pisanju Alije Nametka biblioteka Hamdije Kreševljakovića je vjerovatno najkompletnija biblioteka « u kojoj su se našla mnoga djela na okupu i na našem i stranim jezicima koja govore o Bosni ». Najzaslužnija za očuvanje ove biblioteke je Hamdijina supruga hadži Razija Kreševljaković, rođena Ćorović. Bezobzira što je dio Hamdijinih prijatelja  bespovratno »posuđivao» knjige ona se nastavila brinuti o njoj te ju je odbila prodati tadašnjoj državi sa odgovorom «to bi mi bilo kao da mi Hamdi ef. Još jednom umre».

 

Hamdija je imao je jednog brata i tri sestre : Halid, Fata (Fatma hanuma), Rabija i Sidika.  Od njih su pored Hamdije, njegov brat Halid i sestra Sidika Kreševljaković također ostavili traga u kulturnoj historiji BiH. Oboje su se bavili prikupljanjem narodne književnosti, a radove su objavljivali u publikaciji Novi Behar. Zajedno su održavali i analfabetske tečeajeve na Vratniku. Sidika Kreševljaković bila je najdraža sestra Hamdije Kreševljakovića, a po porodičnim kazivanjima bila je zbilja posebna žena, ispred vremena u kome je živjela. Udala se i uzela prezime Ramić. Njena kćer Maksuma (Suma) udala se za Garibije i danas žive na Vratnik mejdanu tj. u Ramića sokaku odakle potječu starinom. Mufid Garibija, njen sin je arhitekta i jedan je od boljih poznavetalja historije grada Sarajeva.

 

Halid Kreševljaković bio je sahatdžija, a pored prikupljanja «narodnog blaga” skromno se bavio i kaligrafijom. Jedan od njegovih kaligrafskih radova može se naći u Bijeloj džamiji na Vratniku, a jedan u prostoru porodične kuće Kreševljakovića. Njemu se pripisuje da je na Vratniku zabilježio jednu pjesmu u desetercu za koju se smatra da joj je autorica Umihana Čuvidina (Sarajevo, Hrid,1794-1870), prva pjesnikinja Bošnjakinja i jedna od prvih pjesnikinja na našem jeziku. Njegove originalne rukopise « posudio » je Mensur Brdar i nikad ih nije vratio. Halid Kreševljaković umro je relativno mlad, a iza njega nije ostalo potomstva. Uživajući u ljepoti nekog prizora, zaspao je u sjeni drveta. Od toga se razbolio i umro.

 

Ipak, kao što je već navedeno, najpoznatija ličnost ove porodice bio je Hamdija Kreševljaković. Bez njegovog djelovanja teško bi bilo danas rekonstruirati historiju Bosne i Hercegovine. Spadao je u red najznačajnijih historičara svoga vremena. Bavio se književnom, kulturnom i ekonomskom historijom. Rođen je u patrijarhalnoj trgovačkoj porodici, a u svome školovanju imao je veliku podršku svoje majke. Školovao se u Sarajevu gdje je završio osnovnu (1904), trgovačku (1908) i učiteljsku školu (1912).

U vrijeme školovanja na budući Kreševljakovićev rad značajno su utjecali njegovi profesori Silvije Strahimir Kranjčević, Josip Milaković i Ljudevit Dvorniković

Zahvljujući njima,  vrlo rano se počeo interesirati za literarnu historiju BiH. Posebno značajan utjecaj na Kreševljakovića izvršio je dr. Klarl Patch koji je osnovao Balkanski insitut u Sarajevu a Kreševljakoviću, kao mladom dječaku povjerio da prikuplja publikacije i spise domaćih autora. Inače, sam Hamdija Kreševljaković je često navodio kako su dr. Karl Patch i Vjekoslav Klaić ljudi koje smatra svojim učiteljima i uzorima u znanstvenom radu. Vjekoslav Klaić koji je volio i cijenio Hamdiju nazivao ga je “zemljakom” s obzirom da su i Klaići bili podrijetlom iz Kreševa.

 

Od 1912. godine Hamdija Kreševljaković je predavao na raznim sarajevskim školama (osnovnoj, učiteljskoj, trgovačkoj) te vjerskim školama uključujući : Darulmuallimin, Okružnu medresu i Gazi Husrevbegovu medresu u Sarajevu.  Od 1918-1919 radio je u osnovnoj školi u Vinkocima (R Hrvatska). Godine 1932. je ne svojom voljom penzioniran, ali je 1941. godine ponovno raktiviran kao profesor na Učiteljskoj školi. Od 1945. predavao je u Prvoj Gimnaziji i Trgovačkoj Akademiji u Sarajevu.  U svojoj učiteljskoj karijeri predavao je historiju, jezik, zemljopis, njemački jezik, pedagogiju… Poslije 1945. osnivanjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH postaje naučni suradnik u ovoj instituciji

.

Svoj prvi rad objavio je u Beharu kao 15-godišnji dječak, s obzirom da se već kao učenik počeo baviti prikupljanjem narodnih pjesama i pripovjedaka. Bio je suradnik brojnih časopisa i listova, a nerijetko je knjige publicirao i u svojoj valstitoj nakladi. Bio je član redakcionog odbora kalendara Narodne uzdanice od 1932. do 1944. godine i član konzorcija Novog Behara. Zbog svog rada je 1939. godine, na prijedlog Ferda Šišića, izabran za dopisnog člana Jugoslavenske Akademije Znanosti i Umjetnosti (JAZU). Bio je prvi bosanski musliman koji je postao članom ove najznačajnije akademske institucije. Poslije rata 1952. godine izabran je i za redovnog člana i prvog potpredsjednika Naučnog društva BiH koje će prerasti u Akademiju nauka i umjetnosti BiH. Bio je suradnik na Hrvatskoj enciklopediji, Enciklopediji Leksikografskog zavoda u Zagrebu, Enciklopediji Jugoslavije, Vojnoj enciklopediji u beogradu, Historiji naroda Jugolavije gdje je u II knjizi napisao povijest BiH u 18. stoljeću… U svojoj bogatoj bibliografiji objavio je oko 350 različitih, nerijetko pionirskih i kapitalnih radova, te kao takav spada u najplodotvornije BH autore svih vremena. Najplodnije razdoblje njegovog naučnog rada nastupilo je u godinama po završetku II svijetskog rata. Za svoj radodlikovan je Ordenom rada II reda od strane Predsjednika Republike Josipa Broza Tita. Umro je, po pisanju Alije Nametka “dok se tako reći nije ni osušila tinta na njegovu posljednjem djelu o esnafima i obrtima u manjim centrima Bosne i Hercegovine.” Spomenutom Nametku je tri dana pred smrt predao rukopis, te rekao “kako će se nekoliko dana odmoriti, a onda će opisati željezni obrt u Bosni i Hercegovini, čime će ’naša zemlja biti jedina u svijetu koja će imati u cjelini opisanu povijest obrta i esnafskih uredaba’”. Njegova dženaza klanjana je pred Begovom džamijom. Tu je trebao biti i ukopan ali po vlastitoj želji ukopan je na mezarju Hendek, iznad Vratnika, pored svoje majke Džemile. Od kuće do Begove džamije i od džamije do mezarja Hamdija je prenesen na počasni način, na uzdignutim rukama, onako kako se daje najveća počast umrlim učenjacima i javnim radnicima. Pred džamijom je o djelu Hamdije Kreševljakovića govorio dr. Hamdija Kapidžić, a na mezarju Šefik Bešlagić i dr. Vaso Butozan, predsjednik Naučnog društva BiH, a svi su istakli karakterne crte velikog merhuma i njegovu odanost služenja istini I otkrivanju naučnih istina s područja povjesti.

 

Njegova skromnost bila je poslovična, te o tome postoji čitav niz priča. Za svoga života je vlastititim sredstvima pomagao učenike i prijatelje iako o tome nikad nije želio da se govori. O vlastitom trošku, ili vlastitim angažmanom, zahvaljujući Hamdiji Kreševljakoviću sačuvan je čitav niz danas vanredno značajnih spomeika kulture poput Magribije džamije u Sarajevu, hamama u Počitellju, banja uz Blagajsku tekiju itd. Njegovo fenomenalno pamćenje bilo je također predmetom išsčuđavanja njegovih suvremenika.  Bio je vrlo širokih pogleda, a istovremeno duboko religiozan. Otac mi je pričao da je dedo bio «tajni hafiz» , odnosno čovjek koji je poznavao Kur’an napamet ali tome nikad nije govorio. Svaki put bi kada izađe iz kuće, hodajući do Prve Gimnazije proučio kur’ansku suru Jas’in. Uvažavao je i bio uvažen od strane svih ljudi bez razlike na vjeru. Uvažavao je prijateljstvo vjerskih dostojanstvenika. Bio je omiljen i mao mnogo prijatelja među bosanskim franjevacima koji su ga odmilja zvali «Fra Hamdija». Bio je aktivan učesnik života islamske zajednice u BiH, a od prijatelja posebno je izdvajao Hafiz Džemaludina ef. Hadžijahića. Zahvaljujući njemu ovladao je turskim jezikom, a zbog čega ga je zvao «njegovim hodžom ». Bio je poliglota, a pored turskog jezika aktivno se služio slavenskim jezicima, arapskim, ladino-španjolskim kojim su se služili sarajevski Jevreji, poljskim, njemačkim, italijanskim, norveškim te elementarnim znanjima mnogih drugih jezika. Vjerovatno mu, sa obzirom na fotografsku memoriju, učenje bilo kojeg jezika nije predstavljalo problem. Iako nije stekao formalno visoku školsku naobrazbu cijeli svoj život je putujući svijetom tragao za znanjem. U svrhu studija historije obišao je skoro cijelu Evropu, te stekao velliki broj poznanstava sa najučenijim ljudima u cijelom svijetu, a osobito historičara, slavista i orijentalista. Na svim svojim putovanjima posjećivao je biblioteke, arhive, antikvarnice te univerzitete na kojim je slušao predavanja čuvenih historičara.  Jedne godine je u svrhu pročavanja Reformacije obišao je sve gradove gdje je djelovao Luter i njegove prstalice, a naredne godine obišao bi gradove gdje su djelovale pristalice Protureformacije. Bio je vjerovatno  jedan od prvih Bosanaca koji je posjetio daleki Island. U jednom svom radu o Hamdiji Kreševljakoviću kao književnom historičaru Dejan Đuričković napisao je jedan od najboljih opisa njegove Hamdijine ličnosti: 

»Pisao je i nizu istaknutih istorijskih ličnosti, državnika, narodnih vođa, pisaca, kulturnih radnika, ali – skroman i tih, kakav je bio – demokrata, distanciran od begovskog viđenja društva i istorije, bio je blizak običnom radničkom svijetu, u kojem je gledao odlučujući faktor istorijskog razvoja. Za razliku od aristokratskog duha u kojem su pisane rasprave Safet-beaga Bašagić (op.a. velikog Hamdijinog prijatelja), na primjer, Kreševljakovićevi radovi su bili izraz njegovog, reklo bi se, prirodnog osjećanja pulsa života upravo malog, radnog čovjeka, a ne samo gornjih društvenih slojeva, kako je to bila uobičajena praksa građanske istoriografije. Taj kvalitet Kreševljakovićevih istorijskih radova, njegovo pravilno osjećanje energetskih izvora istorije, dobro je zapazio još prije rata Muhamed Hadžijahić, koji je, pišući o Kreševljakoviću povodom njegovog izbora za dopisnog člana JAZU 1939. godine, to naročito istakao, povlačeći paralelu između Kreševljakovića i Bašagića :’Nikada primjerice u Bašagićevim djelima ne bi mogli naći nešto kao recimo u Kreševljakovićevoj knjizi Sarajevo u doba okupacije 1878., gdje na stranama 114 -124 donosi poimence spisak svih poginulih branitelja Sarajeva (šehita), koji su redom bili : bostandžije, tabaci, halači, sluge, kazazi, terzije, križači duhana, kazandžije, konjušari, mestvedžije, sarači, kestendžije, posvandžije, čibukčije, pretrge, firaledžije, berberi, bakali, telali, urari, mujezini, prodavači voća, gvždžari, ratari, potkivači konja, krpedžije, sitari, pekari, hamali, jorgandžije, pa i oprošteni robovi’ « 

 

Hamdija Keševljaković imao je jednog sina – Muhamed Kreševljakovića (1939-2001) koji je također završio historiju te se posebno isticao kao poznavatelj materijalnog nasljeđa BiH. Po završetku fakulteta u Sarajevu radio je kao profesor u srednjim školama u Velikoj Kladuši, Kaknju i Prijepolju (R Srbija), a potom, kao i otac, zapošljava se kao naučni suradnik u Zavodu za zaštitu kulturnog i prirodnog nasljeđa BiH. Zajedno sa svojim velikim prijateljem Fehimom Spahom preveli su rad Enveri Kadića, te uradili scenarij za dokumentarni film « Islam na tlu BiH.  Od 1991. nakon prvih demokratskih izbora u BiH izabran je za gradonačelnika grada Sarajeva. Sa tog mjesta odlazi na poziciju prvog generalnog konzula RBiH u Milanu (R Italija).  Pripadaju mu najveće zasluge za bratimljenje Sarajeva sa gradovima Barcelonom i Venecijom. Bio je otvorenih pogleda, a poput oca volio je putovati te je obišao cijelu Evropu, te djelomično Afriku, Aziju i Sjevernu Ameriku. Umro je u u Sarajevu, po povratku iz Milana. Dženaza mu je klanjana pred Begovom džamijom, a onda je na rukama prenesen do šehitskog mezarja Kovači u Sarajevu.  Supruga Muhameda Kreševljakovića, Fetaneta Kreševljaković, rođena Bešlagić najzaslužnija je za rekonstrukciju prostora Videoarhiva – Biblioteka Hamdije Kreševljakovića unutar prostora porodične kuće.

 

Iza Muhameda Kreševljakovića ostala su tri sina : Hamdija (1964), Sead (1973) i Nihad (1973). Sva trojica su vrlo rano počeli objavljivati novinske radove iz historije BiH. Najstariji unuk Hamdija Kreševljaković (1964) se prije završetka Ekonomskog fakulteta bavio muzikom u sarajevskim alterantivnim grupama. Autor je muzike za tri tetarske predstave od kojih je za muziku u predstavi « M.M. Bašeskija – San o Sarajevu » dobio prvu nagradu na teatarskom festivalu u Jajcu. Sa rock grupom Sikter, kao basista, nastupali su kao predgrupa italijanske rock zvijezde Vaska Rosija na San Siru. Njegova supruga je  dr Alma Kreševljaković, rođena Lončarević iz Sarajeva.

Sead Kreševljaković (1973) je sa 16 godina u sarajevskom listu « Naši dani » objavio svoj prvi novinski tekst o aškenaskoj sinagogi u Sarajevu. Danas radi kao autor u redakciji dokumentarnog programa TVSA. Izabran je, 2008. godine, za počasnog konzula Republike San Marino u BiH. Seadova supruga je arhitektica Lejla Kreševljaković, rođena Babić iz Sarajeva.

 

Nihad kreševljaković (1973) radi kao izvršni producent Internacionalnog tetarskog festivala MESS te kao koordinator kulturološkog projekta « Modul memorije ».  Supruga mu je Amira Kreševljaković, rođena Lekić. Rođena je u Woodstock, Ontario, Canada a radi u producentskoj kući Deblokada. 

 

Sead i Nihad Kreševljaković su zajedno su režirali  dokumentarni film «Sjećaš li se Sarajeva», te osnovali udruženje građana «Videoarhiv- Biblioteka Hamdija Kreševljaković», a sa ciljem promocije i afirmiranja kulturnog i prirodnog nasljeđa BiH. 

 

Pra pra pra pra unuka prvog spomenutog Mula Ibrahima Kreševljakovića je Asja Kreševljaković (rođena 2006)

 

 

 

14.06.2010.

Global voice: REMEMBERING THE BOSNIAN WAR / CNN


Remembering the Bosnian WarRemembering the Bosnian Warvideo2:46

CNN / Added On June 14, 2010
Hayat TV’s Kenan Cerimagic meets Nihad kreševljaković, a man in Sarajevo who is preserving the cultural legacy of the Bosnian War.

http://edition.cnn.com/video/#/video/international/2010/06/14/wv.sarajevo.memory.bk.f.cnn

14.05.2010.

2. MAJ '92 - BIO JE LIJEP I SUNČAN DAN

2. MAJ '92 - BIO JE LIJEP I SUNČAN DAN

2. maj: Bio je lijep i sunčan dan (INTERVJU, AUDIO i još mnogo toga)


Naslovna stranica knjige; foto: Adnan Šahbaz

“2.maj 1992. – Bio je lijep i sunčan dan” je knjiga o historijskom datumu za Sarajevo. Nastala u okviru projekta Modul memorije, doživjela je već drugo izdanje, koje je ove sedmice promovirano. Tim povodom, ugostili smo urednika knjige, Nihada Kreševljakovića, pokretača projekta Modul memorije, izvršnog producenta festivala Mess i aktivnog blogera.

RadioSaraejevo: Recite nam najprije nekoliko riječi o sveobuhvatnom projektu Modul memorije?
Kreševljaković: To je kulutrološki projekat zamišljen 1995, s ciljem da pronađemo odgovore na neka pitanja iz naše neposredne ratne prošlosti. Kako je moguće da se paralelno sa tehnološkim razvojem u svijetu dešavaju stvari kao što su genocid, ratni zločini, ratovi... Pri tom je bitna jedna činjenica - značajni umjetnički pokreti i djela često nastaju kao refleksija na radikalne situacije poput ratova. Svjedočili smo o tome i u ratnom Sarajevu, što je od posebnog interesa i za naš projekat. U zadnje vrijeme kroz Modul memorije smo zainteresirani i za događanja u drugim krajevima svijeta, jer smatramo da lamentiranje nad sopstvenom sudbinom nema puno smisla ukoliko ne sagledavamo tragedije koje se dešavaju drugdje po svijetu.

RadioSarajevo: Jučer je promovisano 2. izdanje knjige 2. maj 1992. Kako je došlo do ideje da se objavi jedna ovakva knjiga?

Kreševljaković: Ideju za ovu knjigu je dala Sabina Šabić Zlatar koja je Zeničanka i tek nakon rata došla u Sarajevo. Ona je primijetila da ,kada razgovara sa ljudima iz Sarajeva o ratu, svi imaju posebne emocije i različite reakcije. Ideja za knjigu pokrenuta je 2007. godine, a već naredne godine objavili smo prvo izdanje. U njoj smo obuhvatili preko šezdeset individualnih sjećanja građana i građanki na 2. maj 1992. Nismo htjeli ograničiti formu i način na koji će suradnici predstaviti svoja sjećanja; 2. maj je zadat kao okvir, a obuhvaćeni su i zapisi iz dnevnika, sjećanja ili neke druge forme.

2. maj 1992, foto: Mile Strašni


Pored imena autora naveli smo samo godinu njihovog rođenja kao neku odrednicu, a nismo htjeli praviti razliku između njih u smislu ko su i šta su. Npr, u prvom dijelu smo objavili i priču Borisa Dežulovića koji je tada bio u Splitu, ali je duboko preživljavao događaje iz Sarajeva.

Naša namjera nija bila praviti istorijsku rekonstrukciju onoga što se događalo, već rekonstrukciju emotivnih stanja ljudi vezanih za taj dan.

U drugom izdanju objavili smo i dodatnih 17 priča, tako da ih je sada 78.

RadioSarajevo: Da li je bilo priča koje nisu prošle vašu selekciju?

Izbacili smo veoma mali broj priča koje su promovirali neke političke ideje, priče koje su ljudi iskoristili da bi politizirali.

RadioSarajevo: Da li drugo izdanje otvara mogućnost za treće i četrvto izdanje?

Razgovarali smo već o tome kako bi treće izdanje moglo biti objavljeno 2012 godine - to će biti 20 godina nakon vremena "događanja" tih priča. Nedavno sam shvatio da sam u vrijeme "događanja" tih priča imao manje godina nego koliko će proći od tada.

Namjera nam je prikupiti najmanje stotinjak priča. Smatramo da je ta vrsta arhiviranja memorije jako važna za neke buduće generacije, to pitanje da li se sjećamo i kako se sjećamo. Mislim da je ovo jako lijep način da se to sjećanje sačuva.

Kroz intimne priče možemo izbjeći iskustvo koje smo mi imali slušajući dede i nane koji su nam pričali priče o 2. Svjetskom ratu. Namjera nam je da ne budemo dosadni, da to sjećanje sačuvamo na najljepši način kako bi oplemenilo i nas, a i nove generacije.

RadioSarajevo: Naslov knjige je prilično zavodljiv - Bio je lijep i sunčan dan?
Primijetili smo da svi potenciraju u svom sjećanju da jeste bio lijep i sunčan dan. To je primjer za ono o čemu sam govorio - naglašavanje nečega lijepog i u najcrnjim stvarima. Iako tu ima vrlo potresnih priča - kada čovjek sve to pročita, postoji unutar svega toga jedna sunčana strana. Na kraju krajeva, i mi smo danas ovdje, razgovaramo ne razmišljajuči da li će pored nas proletjeti granata. Generalno, u današnjem društvu je prisutan deficit pozitivnog razmišljenja.

RadioSarajevo: Konkretno, kada bih ja (Dino, op.ur) dobio pismeni rad na tu temu, ne znam šta bih napisao, ne sjećam se tog dana?

Ima ljudi i u knjizi koji kažu da se ne sjećaju drugog, ali da se sjećaju prvog maja. Ali generalno, postoje samo dva datuma oko kojih postoji kolektivno sjećanje - 6. april kada je počeo rat i 2. maj kada ulaze tenkovi u grad. Drugog maja je počela opsada, jer je tog dana grad u potpunosti blokiran, taj dan je uhapšen predsjednik BiH, emitiran je taj najduži dnevnik u historiji TV kojeg je vodio Senad Hadžifejzović.

Zanimljivo je da se datuma potpisivanja Dejtona ljudi, manje više, ne sjećaju.

RadioSarajevo: Gdje možemo nabaviti knjigu?
Od naredne sedmice knjiga će se moći kupiti u većini knjižara. Koristim priliku i pozivam sve građane da nam šalju svoje priče. Na web stranici Messa možete pronaći i moju adresu na koju se priče mogu poslati

RadioSarajevo: Hvala na razgovoru, a sada poslušajmo audio prikaz novog izdanja knjige koji je na svoj način osmislio Basheskia (Nedim Zlatar)





Dnevnik Zlate Filipović
08.04.2010.

Modul memorije 2010: U POVODU OTVORENJA IZLOŽBE "NEPLODNA TLA", SANDRE VITALJIĆ

Pozdravljam vas ispred festivala MESS i programa Modul memorije 2010. Posebna mi je čast predstaviti Sandru Vitaljić i njen rad “Neplodna tla”, a koji na posebno suptilan način objašnjava i toliko pripada onome čime se Modul memorije bavi, ali I ovom prostoru u kome se nalazimo

Prilikom osnivanja Gazi Husrevbegovog Hanikaha, njegov osnivač Gazi Husrev-beg nam je 1531. uz svoju zadužbinu ostavio i tekst u kome između ostalog stoji:

 

» Svakog umnog i razboritog čovjeka će se dojmiti, da je ovaj svijet prolazan i zavičaj dosade i nesreća(…)Sretan je onaj čovjek, koji na sebi priliku uzima te današnji dan na jučerašnji primjeni i koji, čekajući vrijeme smrti, u svome radu ne pogriješi. Dobra djela gone zlo…”

 

U ovoj školi, sufijskoj akademiji, se osim vjerskih predmeta, slobodno raspravljalo i o filozofiji, poeziji i etici... Ovdje su prepisivana i proučavana najčuvenija filozofska i druga djela. Ti prijepisi, dnevnici, pjesme, putopisi i danas se čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Gazi Husrev_bega karakterizirala je tolerancija i širina, te posebna ljubav ka znanju, pravednosti i istini. Utoliko mislim da je i ovaj prostor Hanikaha više nego pravo mjesto za izložbu Sandre Vitaljić.

 

Također, zahvaljujemo se i ljudima iz Gazi Husrevbegove medrese koji su nam ustupili ovaj prostor. U teškim vremenima II svijetskog rata, a na koji se odnosi i dio ovih fotografija, kada su brojne naše komšije stradale pred zlom fašizma i nacizma najugledniji ljudi iz ove škole bili su inicijatorima čuvene “Sarajevske rezolucije”, poprilično jednistvenog građanskog protesta u Evropi tog vremena. Oni su javno osudili i protestirali protiv zlodjela koja su vršili okupatori i ustaše protiv nedužnih građana bez obzira na njihovu vjeru i naciju. Oni su pozvali pripadnike svoje vjere da se klone zla te osudili one koji su uzeli učešće u tom prljavom poslu smatrajući ih neodgvornim i neodgojenim pojedincima, ološem i kriminalnim tipovima, naglašavajući kako takvih ima u svakoj zajednici. Jasno su rekli da tu ljagu odbijaju od sebe. Pojavom rezolucija u mnogim BH gradovima menifestiralo se nezadovoljstvo velike većine ljudi fašističkim sistemom nacionalne, vjerske i rasne diskriminacije.

 

Nažalost, i danas borba protiv fašizma, borba dobra i zla traje, a rad Sandre Vitaljić se upravo zbog toga čini još vrijednijim doprinosom onome sa čime se bavimo u programu Modul memorije. Sandra ovim radom isključivo apelira da razmišljamo svojom glavom.

Sve je jednostavno i jasno. Ova izložba je istinska umjetnička priča u kojoj jednostavno odjekuju riječi kao što su: sjećanje, istina, moral, ljepota i ružnoća, naša odgovornost i naše suosjećanje. “Neplodna tla” su prvorazredno umjetničko djelo. Prelijepe slike koje predstavljaju mjesto različitih zločina, od strašnog Jasenovca do mjesta ubojstva Aleksandre Zec i njezinih roditelja više su od potresne priče o mjestima gdje živimo, ali i o ljudima sa kojim živimo. Odsustvo ljudi iz ovih fotografija upravo najviše govori o njihovoj prisutnosti u smislu onoga što gledamo kada stojimo ispred ovih fotografija.  Ova izložba podsjeća nas i na suštinsku podjelu ljudi: na zle i dobre, ali i krive i nedužne, zločince i žrtve. Znači, ljudi na slikama nema, ali uprvo ta praznoća govori ponajviše o njima… Govori o nama postavljajući svakome od nas ponaosob pitanje: “Kakvi smo i kakvi želimo biti?” Gledajući ove fotografije jasno je kako ljudski zločin utječe na zagađenje prirode podjednako kao i otrovni plinovi kojim opet loši i neodgovorni ljudi uništavaju ovu našu Planetu, nasljeđe predaka i vlasništvo budućih generacija.

 

U svom više nego pohvalnom osvrtu na Sandrinu izložbu, nakon postavke u Zagrebu krajem prošle godine, Miljenko Jergović  primjećuje kako bi slike s izložbe mogle ukrašavati prostor nekog restorana ili se naći na sajtu turističke zajednice ilustrirati ljudskom rukom nedirnute hrvatske prirodne ljepote.

 

On spominje i  “čarobno lijepu sliku guste paprati, snimljene na zagrebačkoj Dotrščini, ustaškome gubilištu, gdje je u četiri godine rata strijeljano oko sedam tisuća petsto ljudi, uglavnom antifašista”… Spominje “zaumni, bijeli kameni prizor otoka Paga, nad kojima je jednako bijelo nebo, gdje zapravo ničega nema osim te veličanstvene i čiste bjeline”.

Kaže: “Povijest je tako temeljito očišćena, uklonjena, prepravljena i zaboravljena, da bi se ova Sandrina slika lako greškom mogla naći u kakvom hrvatskom izdanju National Geografica, Meridijana ili neke druge, utješne publikacije u kojoj je priroda neobična i lijepa, a ruševine su drevne antičke.”

 

Sandra Vitaljić… Rođena je u Puli gdje je završila  srednju školu 1991. godine. Iste godine upisuje se na katedru fotografije na Fakultetu za film i televiziju (FAMU) u Pragu, jednoj od najznačajnijih visokoškolskih ustanova te vrste u svijetu gdje diplomira 1996. godine, a potom dobiva zvanje magistrice fotografije.

 

Iz Praga dolazi u Zagreb, gdje je od početka bila prepoznata kao jedna od najboljih  fotgorafkinja. Članica je ULUPUH-a (Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti) od 2000. i  HZSU (Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika) od 2002. godine. Od 2004. godine je profesorica fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u umjetničko-nastavnom zvanju docenta. O njenom radu moglo bi se sigurno dugo i dugo govoriti. Njen rad i njen kvalitet vrlo rano je priznat i van granica R Hrvatske. Utoliko smatram vrijednim spomena da je njena  prva samostalna izložba organizirana van Hrvatske “People and Places” (Ljudi i mjesta)   bila upravo izložba u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti – MAK, 2000. godine u Sarajevu.

 

Imao sam i tada izuzetnu čast otvoriti njenu izložbu. Kako sam po prirodi sklon arhiviranju nadao sam se da ću naći ono što sam tada govorio, ali nažalost nisam uspio. Ipak jedne stvari se dobro sjećam. Toga se sjećam jer se radilo o nečemu što mi je toliko jasno i očigledno sada, kao što je bilo i onda tačno prije deset godina. Sjećam se das am spominjao kako je Sandra preavashodno jedna izuzetna osoba…Dobra žena…Dobri čovjek. Iskreno i duboko vjerujem da samo DOBRI LJUDI mogu biti i vrhunski umjetnici.

 

Nihad Kreševljaković, Hanikah, 7. april 2010. godine

08.04.2010.

mODUL mEMORIJE 2010

Modul memorije 2010: PROGRAM ZA SUTRA

Petak, 9. april

19.00 - Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti, uL. Sime Milutinovića


Film:

ŠTA OSTAJE/WHAT REMAINS, Rediteljica: Clarissa Thieme, Produkcija: Deblokada, Sarajevo, (30')                                                                                                                 

SA NULE, Rediteljica: Marjoleine Boonstra (10')


Razgovor sa rediteljicama

 

Filmski program Modula memorije 2010 organiziran je u suradnji sa fetivalom Pravo ljudski, Sarajevo

08.04.2010.

Modul memorije 2010: ŠTA OSTAJE, REDITELJICE CLARISSA THIEME

Bh. premijera dokumentarnog filma „Šta ostaje“ rediteljice Clarisse Thieme u produkciji DEBLOKADE Sarajevo bit će održana u petak, 9. aprila, 2010. godine u 19.00. Film će biti prikazan u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti, kao dio programa Modul memorije 2010, a projekciji će prisustvovati i rediteljica filma.

 

„Šta ostaje“  je dokumentarni film o praznim prostorima napuštenim uslijed ratnih razaranja.  Film čine dugi statični i široki kadrovi mjesta i pejsaža današnje Bosne i Hercegovine. Obična banalnost i ljepota prikazanih mjesta dodatno naglašavaju činjenicu da su tokom rata 1992. – 1995. godine na ovim mjestima počinjeni brojni zločini.

 

Svjetska premijera filma  održana je u okviru Berlinskog film festivala 2010., u programu Forum Expanded. Također, prikazan je na festivalima Diagonale 2010 u Gratzu i Marathon Dok  u Copenhagenu, a u narednom periodu gostuje na festivalu u Cameroonu i NGBK izložbi u Berlinu.

 

08.04. 2010. 19.00 sati - Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti


Filmski program Modul memorije organiziran je od strane Festivala MESS i Festivala Pravo ljudski, Sarajevo.

08.04.2010.

Modul memorije 2010: SA NULE, MARJOLEINE BOONSTRA


"Sa nule"

Režija : Marjoleine Boonstra

 

Holandska rediteljica Marjoleine Boonstra je u toku 1996. godine snimila ovaj film u  mjestu Kuplensko na granici BiH I Hrvatske gdje se nalazio izbjeglički kamp. Film je baziran na krupnim kadrovima, snimanih prko ramena ljudi koji sjede pred ogledalom. Ljudi sami sebe gledaju u lice, bez puno komentara, ali očigledno šokirani onim što vide. Sami sebe jedva prepoznaju. Govore svoje priče.

 

Marjoleine Boonstra (1959) je fotografkinja i rediteljica. Godine 2002, nagrađena je “L.J. Jordaan Prize” od strane “Amsterdam Fund for the Arts” i “Icodo award” za film”Bela Bela”. Njeni filmovi su pored brojnih festivala prikazivani na  Arte, BRT, VPRO i HBC, te galerijama poput Van Abbe Museum (Eindhoven) i Venecijansko bijenala.

 

Fil će biti prikazan nakon flma "Šta ostaje", rediteljice Clarissa Thieme, 08.04. 2010. 19.00 sati u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti

 

Prikazivanje filma organizirano je u suradnji sa Festivalom "Pravo ljudski" iz Sarajeva

08.04.2010.

Modul memorije 2010: "NEPLODNA TLA", SANDRE VITALJIĆ I "WE ARE NOT AFRAID", ANNA NEWEL

Izložba fotografija "Neplodna tla" i prezentacija radionice "We are not afraid"

U sklopu Modula memorija otvorena je još jedna izložba fotografija koje problematiziraju prošlost i primjer su umjetničke angažiranosti.

Radi se o izložbi „Neplodna tla“ hrvatske autorice Sandre Vitaljić, koja je otvorena 7. aprila u galeriji Hanikah. Fotografije Sandre Vitaljić su obilježene traumom i ljudskim iskustvom. Mjesta odabrana za fotografiranje nisu samo lijepi krajolici već mjesta koja su zbog svog povijesnog konteksta dobila snažnu simboliku i na ovaj ili onaj način kreirala nacionalni identitet. Neka od njih su opće poznata i svaki će stanovnik Hrvatske, pa i cijele regije, odmah uključiti balast općih znanja i medijskih interpretacija u iščitavanje fotografije.

Druga su mjesta zaboravljena, prešućena ili tek nedavno otkrivena. Na njima nikada neće stajati spomen obilježje niti će mjesto dobiti pijetet koji zaslužuje, pa su te fotografije i svojevrsna markacija.

Prilikom otvaranja izložbe Nihad Kreševljaković, projekt koordinator Modula memorije, rekao je da su„Neplodna tla“ prvorazredno umjetničko djelo.

„Potresne slike koje predstavljaju mjesto raznih zločina više su od priče o mjestima u kojim živimo ali i o ljudima sa kojim živimo. Odsustvo ljudi iz ovih fotografija zapravo više govori o njihovoj važnosti i njihovoj prisutnosti. Njih na slikama nema ali ta praznina govori o njima najviše“, naglasio je Kreševljaković.

***

Prezentacija dvodnevne radonice „We are not afraid” održala se 7. aprila na sceni Obala u sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti.

Prisutni gosti mogli su pogledati rezultate rada irske rediteljice Anne Newell, koja je koristeći posebnu vrstu metodologije, stvorila, zajedno sa sarajevskim studentima, šokantan i vrlo dirljiv performans.

Sam naslov, „We are not afraid“, je paradoksalno manifestacija straha mladih ljudi pred time što im se desilo u prošlosti, što im se dešava sada a najviše šta će s njima biti u budućnosti. Predstava na engleskom i bosanskom jeziku, s elementima plesa, recitacije, lišena tradicionalne naracije i radnje, bila je odlična prilika da studenti druge i treće godine pokažu svoje glumačke vještine i sposobnosti.

Anna Newell je nakon predstave za portal Mess.ba govorila je o ideji radionice i specifičnosti rada u Sarajevu.

„Tokom svog rada na Univerzitetu Queens u Belfastu prije godinu dana pokrenula sam poseban program treninga za studente glume u obliku dječijeg showa bez određenih karaktera i tradicionalne naracije. Temu treninga birali studenti, a jedna od prvih bila je upravo tema straha. Kad sam čula za inicijativu Belfast/Sarajevo bila sam jako zainteresirana da dođem ovdje i radim na toj temi i u toj formuli sa studentima. Dakle, tema i metodologija rada ostale su iste, ali naravno sadržaj je bio totalno drugačiji. Studenti sami odlučivali o sadržaju, neki od njih unijeli su u predstavu svoja ratna sjećanja iz djetinjstva, neki uopšte nisu imali tu potrebu. Sam proces rada bio je vrlo zanimljiv jer smo morali maksimalno iskoristiti prostorije koje su pružale ogromne mogućnosti, a mislim da smo ih iskoristili maksimalno. Rad sa sarajevskim studentima bio mi je zadovoljstvo. Brzo našli smo zajednički jezik, možda zbog toga što Belfast i Sarajevo jesu gradovi koji imaju puno sličnosti.“

izvor: www.mess.ba

Danas, kao dio programa Modul meorije od 14.00 - 15.30 bot će održano predavanje David Grant -a pod naslovom "Community Theatre in Belfast"

08.04.2010.

Modul memorije 2010: UMJETNOST I SJECANJE DRUGI DAN

Odgajati kulturu sjećanja - odgovornost umjetnika u pomirenju

Temom Inicijativa REKOM završena je dvodnevna konferencija „Umjetnost i sjećanje – umjetnička istina i odgovornost“, čiji su organizatori bili Međunarodni teatarski festival MESS i Fond za humanitarno pravo iz Beograda. Konferencija je dio ovogodišnjeg programa Modul Memorije 2010.

„Odgajati kulturu sjećanja, demonumetalizirati historiju, boriti se s revizionizmom i zastupati kritičku refleksiju i autorefleksiju naša je obaveza“, istakao je Dino Mustafić, direktor Festilava MESS. „Ovakva inicijativa kao REKOM izaziva umjetnike i treba da zavrijedi njihovu zainteresiranost“, zaključio je Mustafić, a s njegovim zaključcima složila se većina učesnika konferencije. Također, u svom izlaganju primijetio je da se umjetnička scena u Bosni i Hercegovini prije svega premalo uključuje u stvarnost i nema ambiciju da utječe na političku situaciju, što je potrebno i neophodno u jednoj državi u kojoj se „pred našim očima“ dešava aparthejd, kao jedna od posljedica rata.

Nataša Kandić, predsjednica Fonda za humanitarno pravo, naglasila je da je REKOM „naš izlaz iz prošlosti“ i da će biti organizacija koja će obezbijediti da žrtve budu u centru pažnje, da se činjenice o ratnim zločinima utvrde i prihvate u svim post-jugoslavenskim zemljama. „Nažalost, ne postoji za to zainteresovanost javnosti, kao ni među intelektualcima i umjetnicima“, kazala je Kandićeva na konferenciji koja je okupila umjetnike iz regije.

Svetlana Slapšak (Ljubljana) je u svom referatu na današnjoj konferenciji ukazala na bitnu ulogu koji imaju umjetnici u odnosu na konstrukcije individualnog, kolektivnog i društvenog pamćenja, a Branimir Stojanović (Beograd) i Jasmina Husanović (Tuzla) su predstavili projekte regionalne umjetničko-teorijske grupe „Spomenik“, koja se osvrće na problem genocida, koji je počinjen u Srebrenici te na njegove društvene i umjetničke recepcije.

Nakon rasprave učesnika i iskaza prisutnih umjetnika i intelektualaca poput Slobodana Šnajdera, Branimira Stojanovića, Suade Kapić, Jasmine Husanović, Svetlane Slapšak i drugih, zaključeno je da umjetnici imaju posebnu ulogu u procesu pomirenja i kazivanja istine, jer upravo se samo oni bave singularnim istinama i individualnim narativima, koji mogu oslobađati pojedince i društvo u cjelini. Ta potreba mora biti ispunjena posebno u uvjetima društvene situacije u kojoj je javnost lišena empatije za žrtve.

Izvor: www.mess.ba

07.04.2010.

Modul memorije 2010: DANAS

Srijeda, 7. april - HANIKAH U 19.00

Izložba fotografija: Sandra Vitaljić, neplodna tla


Srijeda , 7. April
– AKADEMIJA SCENSKIH UMJETNOSTI u 20.00                                                                                      

Anna Newel: “We Are Not Afraid”, prezentacija u 20,00


Ulaz je slobodan
         

07.04.2010.

Modul memorije 2010: SANDRA VITALJIĆ - NEPLODNA TLA

Sandra Vitaljić - Neplodna tla

Pejzaži na fotografijama Sandre Vitaljić obilježeni su povijesnim događajima i ljudskim iskustvom. Mjesta odabrana za fotografiranje nisu samo lijepi krajolici, već mjesta koja su zbog svog povijesnog konteksta dobila snažnu simboliku i na ovaj ili onaj način kreirala nacionalni identitet.

Šume, polja ili rijeke, dio su narodnih bajki i mitova, no postali su i dio političke retorike i davali legitimitet sustavima i ideologijama. Značenje mnogim događajima mijenja se u promijenjenim okolnostima, bez obzira što je mjesto, čak i uz ljudsku intervenciju, obično isto, golo, slično mjestima na kojima se ništa važno nije dogodilo.

© Sandra Vitaljić

Pejsaž nema mogućnost pričanja pripovijetki, ne može konstruirati priču niti utjecati na tijek pamćenja/zaborava. Pred nas dolazi posredstvom fotografija lišenih uobičajene političke retorike, kompromitirajućih znakova i prisutnosti ljudi.

Joyce je zapisao da se mjesta sjećaju događaja. Ona su dio emocionalne karte svijeta na kojoj se, barem prividno, ne zamjećuju konstrukcije društveno-političkih odnosa koji su u jednom trenutku povijesti odredili njihovo značenje. U potrazi za tim mjestima, Sandra Vitaljić nastoji razumjeti njihovu osobitost, osvijestiti je i prepoznati; suzdržava se naknadnih konstruiranih ravnoteža zaraćenih strana, ne izjednačava, ne komentira. Njezin je pogled topao, ali distanciran.


Sandra Vitaljić rođena je u Puli 1972. godine.

Magistrirala je fotografiju na Akademiji za film i TV u Pragu, Češka, a
na istom fakultetu apsolvirala je doktorski studij iz povijesti i teorije fotografije.

Zaposlena je kao izvanredni profesor na Odsjeku snimanja Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, pročelnica Katedre za fotografiju.

Članica je ULUPUH- a i HDLU-a.

Njeni radovi nalaze se u stalnom postavu Moderne galerije u Zagrebu i zbirci Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci.

Dobitnica je stipendije ArtsLink (1997.) u Ansel Adams Center for Photography, San Francisco,CA i Fulbright (2006-7.) u Rochester Institute of Technology, Rochester, NY.


Izvor: http://www.fot-o-grafiti.hr/novosti/dogadjanja/sandra-vitaljic-neplodna-tla
07.04.2010.

Modul memorije 2010: DANAŠNJI PROGRAM

Srijeda , 7. April u 19.00 – HANIKAH, GHB MEDRESA (preko puta Begove džamije)                                                                   

Izložba fotografija: Sandra Vitaljiić: “Neplodna tla”

Pored izložbe od 09.30 – 17.00. u Bošnjačkom institutu / Fondacija Adil Zulfikarpašić  održat će se drugi dio konferencije Umjetnost i sjećanje, a na Akaademiji scenskih umjetnosti od 10.00 - 19.00. nastavlja se radionica Anne Newel “We Are Not Afraid”. Prezentacija je zakazana na sceni Akademije u 20.00.

                                                                                                  

07.04.2010.

Modul memorije 2010: BELFAST I SARAJEVO: NEGDJE IZMEĐU

Izložba fotografija "Belfast i Sarajevo: negdje između"

„Inicijativa Belfast/Sarajevo“ je utemeljena 2009. godine od strane The Centre for Excellence in the Creative and Performing Arts na Queen’s Univerzitetu u Belfastu. Nastala s ciljem istraživanja mogućnosti uspostave kreativnog dijaloga između dva grada sa post-konfliktnim iskustvima. Inicijativa ima za cilj da promoviše svijest o kreativnom razvojnom procesu u oba grada i da podstakne dijalog i razmjenu iskustva između umjetnika i kulturnih djelatnika.

Jedan od rezultata tog projekta je izložba fotografija Seana McKernana, Frankie Quinna i Andreja Đerkovića „Belfast i Sarajevo: negdje između“ otvorena je 6. aprila u Muzeju književnosti Bosne i Hercegovine u sklopu programa Modul Memorije.

Ova zajednička postavka je završni dio rezidencijalnog projekta „Eye 2 eye“ Belfast Exposed Comunity Photography, grupe koja je začeta boravkom dva fotografa iz Belfasta, Seana MaKernana i Frankie Quinna, u Sarajevu 1996. godine, te uzvratnoj posjeti sarajevskog fotografa Andrera Đerkovića Belfastu iste godine.

Sean McKernan pokriva konflikt u Sjevernoj Irskoj već tri decenije. 1983. godine, osnovao je “Belfast Exposed”, koji je kao inicijativa zajednice, imao zadatak socijalne i političke angažiranosti u podijeljenom društvu. Kao jedan od najrespektabilnijih lokalnih fotografa, svoje međunarodno priznato iskustvo je fokusirao na rad sa mlađim generacijama kroz zajednički rad podijeljenih zajednica. Na sarajevskoj izložbi prikazane su njegove slike urađene tokom 1996. godine u tom gradu. Jednostavne, dokumentarističke crno-bijele slike izvanredno prikazuju razoren ratom grad i njegove stanovnike koji su uspjeli preživjeti opsadu.

Frankie Quinn je također jedan od osnivača “Belfast Exposed“. Počeo se baviti fotografijom 1982. godine, a danas radi kao slobodni fotograf. Fotografije su mu objavljene u mnogim magazinima, a izlagao je u Velikoj Britaniji, Europi, Australiji i u SAD. Kroz svoj rad je također dokumentovao konflikt u Sjevernoj Irskoj, a pokrivao je i Bosnu i Hercegovinu, Turski Kurdistan, Palestinu i Izrael. Njegove slike u istoj poetici crno-bijelog dokumentarizma fokusiraju se na stanovnike Sarajeva, slučajne prolaznike koji čine se pritisnuti postapokaliptičkim ambijentom razrušenog grada.

Izložbu dopunjavaju fotografije Andreja Đerkovića iz ciklusa „Dum Dum“ (1992-1995) i fotografske radove iz ciklusa “Belfast - The Peace Lines” (1996), nastalog na tako zvanim Mirovnim linijama, mreži tački koje spajaju/razdvajaju lokalne zajednice između Falls Road (većinski katoličko stanovništvo) i Shankill Road (većinski protestantsko stanovništvo). Dio ovog ciklusa se nalazi u stalnoj kolekciji Umjetničke Galerije Bosne i Hercegovine.

Preuzeto sa:

http://www.mess.ba  

Izložba je otvorena do 12. aprila 2010

07.04.2010.

Modul memorije 2010: UMJETNOST I SJEĆANJE, PRVI DAN

Otvorena konferencija 'Umjetnost i sjećanje - umjetnička istina i odgovornost'

U Bošnjačkom institutu u Sarajevu 6. aprila, upravo na dan sjećanja na oslobođenje grada od fašizma, odnosno dan u kojem je počela opsada grada 1992. godine, u sklopu programa Modul Memorije otvorena je Konferencija: Umjetnost i sjećanje – umjetnička istina i odgovornost.

Organizatori ovog događaja su Međunarodni Teatarski Festival MESS iz Sarajeva i Fond za humanitarno pravo iz Beograda. Prvog dana konferencije prisutni su bili mnogi intelektualci i umjetnici iz Bosne i Hercegovine i regiona: Suada Kapić, Jasmila Žbanić, Sulejman Bosto, Tanja Miletić-Oručević, Borka Pavićević, Radmila Vojvodić, Svetlana Slapšak i mnogi drugi. Konferenciji je također prisustvovao i direktor festivala MESS i režiser Dino Mustafić, a diskusiju moderirao je prof. dr. Muhamed Dželilović.

Kako ističu organizatori, sjećanje, odnosno način i odabir onoga čega ćemo se sjećati  spada u jedno od suštinskih pitanja s kojim se susreću svi građani sa prostora bivše Jugoslavije. Bez ikakve dileme, uloga umjetnika u definiranju ovog problema, to jeste odnosa prema prošlosti, od izuzetnog je značaja. Njihova odgovornost naspram pokazivanja istine, zapravo je ključno pitanje koje otvara ova konferencija.

U uvodu konferencije Dželilović je naglasio da je svaki umjetnik suočen s ogromnim problemom zaobilaženja klopki vezanih za različite, ideološki konstruisane istine o našoj nedavnoj prošlosti. Pri tome pravo pitanje nije vezano za zaborav nego je pravo pitanje – kako pamtiti.

„Period neposredno nakon rata slobodno možemo nazvati periodom 'bijega od događaja', koji vodi do 'pomračenja događaja' i konačno do 'pomračenja historije', rekao je Dželilović i dodao da odgovornost umjetnika nije samo u prošlosti nego i u budućnosti, jer je upravo umjetnost optimalni oblik svjedočenja o povijesti, ali također i faktor koji utječe na društvene promijene.

Rediteljica i predstavnica producentske kuće FAMA Suada Kapić je govorila o edukacijskom projektu „Opsada Sarajeva“, koji je sastavljen od filma i dodatnih edukativnih materijala koji povezuju sve aspekte opsade grada Sarajeva od 1992. do 1996. godine.

Taj program je namijenjen osnovnim i srednjim škola te univerzitetima. Suada Kapić naglasila je da radi se o izuzetnom historijsko-edukacijskom projektu koji predstavlja „četvrtu“ perspektivu rata što znači da ne prezentira određenu političku ili nacionalnu viziju rata i opsade Sarajeva nego objektivnu verziju zasnovanu na golim činjenicama, koje su potkrijepljene autentičnim svjedočenima ljudi koji su živjeli pod opsadom.

Nakon projekcije filma „Opsada Sarajeva“, učesnicima je prikazan i kratki film o projektu Zijada Gafića, koji je fotografisao lične predmete žrtava iz masovnih grobnica pored Srebrenice. Kako je kasnije u razgovoru kazala Tanja Miletić-Oručević, Gafićev rad se može smatrati dobrim primjerom odgovorne umjetnosti. „Njegove slike svojom estetikom pokazuju puno više nego isti predmeti slikani od strane službenika Komisije za nestale osobe koji su ove predmete evidentirali“, dodala je Miletić-Oručević.

Nakon diskusije i izlaganja gostiju, prisutnim se obratio Dino Mustafić, koji je istkao da vjeruje da skupovi poput ove konferencije imaju smisla i da mogu biti pokretač promjena. Osim toga, Mustafić je podsjetio na bitnu ulogu umjetnosti za vrijeme rata, kada je ona bila „organska potreba“, isto kao voda i hrana, građanima Sarajeva, čega je sam bio svjedok.

„Umjetnost je bila vrsta bijega od užasne stvarnosti i materijaliziranog zla. A to što je možda bilo i najbitnije“, naglasio Mustafić, „jeste činjenica da za vrijeme opsade umjetnička scena nije pukla na nacionalnoj osnovi i imala je jaku etičku dimenziju.“

U poslijeratnom periodu podjele umjetnika uočljive su na prvi pogled, o čemu najbolje svjedoči Mostar, u kojem je nakon 60 godina javnog djelovanja zatvoreno Narodno pozorište na jednoj strani rijeke Neretve, a Hrvatsko narodno kazalište na drugoj obali ima ozbiljne finansijske probleme. Mustafić je kazao da je to simbolički dokaz da umjetničke podjele vode do degradacije suštine i ideje umjetnosti.

Sutrašnja sesija ove konferencije bit će posvećena stvaranju koalicije REKOM i ulozi umjetnika u tom procesu. Uvodno izlaganje na ovu temu vodit će Nataša Kandić, direktorica beogradskog Fonda za humanitarno pravo.

08.04.2010.

MODUL MEMORIJE 2010

Modul memorije 2010: PROGRAM ZA DANAŠNJI DAN

Utorak, 6. April u 19.00. - Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti                                                                                                             

Izložba fotografija:                                                                                                                                                                                

Sean McKernan / Frankie Quinn / Andrej Đerković. Belfast i Sarajevo: negdje između


Pored ovoga kao dio današnjeg programa realliziraju su i programi radionica i konferencije:

Utorak, 6.
April. 09.00 - 17.00. -  Bošnjački institut / Fondacija Adil Zulfikarpašić                                                                                                    

Konferencija: UMJETNOST I SJEĆANJE                                                                                                                                                                   

Utorak, 6. April od 10.00 – 21.00. – AKADEMIJA SCENSKIH UMJETNOSTI                                                                                      

Anna Newel – Radionica: “We Are Not Afraid”                                                                                                                                       

Utorak, 6. April od 14.00 – 15.30. – ASU /UPI NEBODER, 11. KAT                                                                                                    

Anna McMullan – Predavanje: “The Theatre of Samuel Beckett: witnessing the ghosts of history”                                                              

 

06.04.2010.

Modul memorije 2010: NAKON PRIKAZIVANJA FILMA NA PUTU I RAZGOVORA SA JASMILOM ŽBANIĆ

Jasmila Žbanić: 'Na putu' je film o ljubavi

Nakon sinoć održane projekcija filma „Na putu“, u sarajevskom kinu Meeting Point upriličen je razgovor s rediteljkom Jasmilom Žbanić.

Film je, kako kaže Žbanićeva, jedna vrsta ljubavne priče između dvoje ljudi koji tragaju za svojim identitetom i koji ga nalaze na razne načine. Nakon kratkog uvoda koordinatora projekta Modul Memorije, Nihada Kreševljakovića, rediteljka filma je, prije svega, publici htjela objasniti da su vijesti u medijima prije bosanske premijere filma pokvarile njegovu recepciju, jer su ga predstavljale kao priču o vehabizmu.

„Film se ne fokusira na taj društveno-politički kontekst, iako ga se dotiče, a u centru pažnje je jedan mladi par koji iznenadno doživljava ozbiljnu krizu svoje veze. Osim toga u filmu bitan je također odnos prema prošlosti i to kako ona utječe na sadašnjost što je bila i tema mog prvog filma 'Grbavica'“, kazala je Žbanićeva.

Osim toga, rediteljka je govorila i o recepciji filma na festivalu u Berlinu, gdje je on veoma dobro prihvaćen. U susjednoj Hrvatskoj publika je pažljivo doživjela film, ali ipak opuštenije nego u Sarajevu, „gdje recepcija bila je najviše konzervativna“, što kako je kazala Žbanić, svjedoči o konzervativnosti tog grada.

Odgovarajući na pitanja iz publike Žbanićeva je govorila i tome kako je tri godine istraživala selefijsku zajednicu te o raznim poteškoćama pri samom snimanju filma. Prevazišla je i poteškoće u snimanju u džamiji Kralja Fahda, a uz to je i sama prevazišla svoje vlastite stereotipe i predrasude kojih nije bila ni svjesna prije.

Žbanićeva je također govorila o tome kako je tekao sam proces snimanja filma i rad s glumcima. Na kraju izrazila je želju da će film biti prikazivan širom Bosne i Hercegovine i da će što više gledatelja ostaviti s otvorenijim pitanjima u glavi.

 

Preuzeto sa: international theatre festival mess

05.04.2010.

Modul memorije 2010: SEAN McKERNAN - Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti, 6. april u 19.00

05.04.2010.

Modul memorije 2010: FRANKIE QUINN - Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti, 6. april u 19.00

05.04.2010.

Modul memorije 2010: PROGRAM ZA DANAŠNJI DAN / NA PUTU / ON THE PATH

                                                                                                                
Ve
čeras u / Tonight at 21:00.  / Meeting Point                                                                                                                                

Film: NA PUTU / ON THE PATH

 Rediteljica/Directed by : Jasmila Žbani
ć, BiH, 2010, 100'

Razgovor sa Jasmilom Žbani
ć


Moderator: Nihad Kreševljaković

Ulaz na projekciju je slobodan

English subtitles



Inače danas od 10.00 – 19.00. na AKADEMIJI SCENSKIH UMJETNOSTI traje radionica koju vodi  David Grant pod naslovom: “Image and Imagination”                                                                                                                                   


05.04.2010.

Modul Memorije 2010: PREDSTAVLJENA KNJIGA NA PUTU U NEPOZNATO

Predstavljena knjiga Saudina Bećirovića "Na putu u nepoznato" / preuzeto sa WEB stranice Festivala MESS

Prvi otvoreni događaji ovogodišnjeg programa Modul memorije bila je promocija knjige Saudina Bećirovića Na putu u nepoznato. Promocija, koja je održana u prostorijama Oružanih snaga BiH, privukla je veliki broj publike, koju su sačinjavali porodica, prijatelji i suborci preminulog autora, predstavnici vlasti (predsjedavajući Predsjedništva Haris Silajdžić), a prije svega obični građani i čitatelji jednog od najposjećenijih blogova u Bosni i Hercegovini. Bećirović je upravno na blogu „Bore oko očiju“, objavljivao odlomke svog ratnog dnevnika.

Promotori knjige bili su Jasminko Halilović, predstavnik Udruženja „Urban“, koje je izdavač knjige Na putu u nepoznato, Nihad Kreševljaković, koordinator projekta Modul memorije, general Jovan Divjak te Rasim Duraković – suborac i prijatelj autora te jedan od likova iz Bećirovićevog dnevnika. Osim toga, glumac Izudin Bajrović nadahnuto je čitao odlomke knjige, koji su potresle kako publiku tako i njega samog.

Knjiga Na putu u nepoznato, kako je naglasio Halilović, može se smatrati najčitanijem štivom u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. To je ispovijest običnog borca, koji je kao dječak, zapravo, ubačen u ratnu mašinu. Izvanrednu poziciju ove knjige naglasio je general Jovan Divjak, koji je kazao da naspram takve količine raznih publikacija o ratu, knjiga Na putu u nepoznato zaslužuje posebnu pažnju zbog toga jer je pisana iz pozicije običnog, vrlo mladog i osjećajnog vojnika.

"Dok sam čitao 'Dnevnik bosanskog vojnika', koji je koloplet stvarnog života i onoga iz snova, uživeo sam se u potpunosti u Pospankov lik jer sam pohodio mnoge položaje i kote na ivici odbrane Sarajeva i one koje su vodile do Tarčina, Fojnice, Visokog, Breze, Vareša, kao da sam išao stopama prokislih, smrznutih i gladnih Pospankovih drugova. Tako da su likovi i događaji u knjizi više nego autentični, kao da živi likovi svedoče o herojstvu i moralu, ali i kukavičliku i nemoralu", kazao je o knjizi general Jovan Divjak. Dodao je također da je Bećirović ostavio vrlo jako svjedočanstvo o tome kakav je put od borca do nezaposlenog u postratnom periodu.

Rasim Duraković prisjetio se prije svega ličnog doživljaja svog preminulog prijatelja: „Saudin je od najveće tragedije znao napraviti komediju i na taj način iz beznađa rata vraćao nas je u život. Od dječaka je preko noći postao čovjek. Bio je pravi prijatelj i dobar čovjek“.

Kreševljaković je istaknuo da se Bećirovićeva knjiga odlično uklapa u ideju programa Modul memorije, posvećenom upravo odnosu ratnog užasa i umjetnosti, koja pod utjecajem tragičnih okolnosti stiče, paradoksalno, izvanrednu kvalitetu.

"Publiciranjem nastavka Saudinovih zapisa i njihovim uobličavanjem u cjelinu, dobili smo djelo iz koga će buduće generacije moći crpiti znanja o historiji običnih ljudi, kakvih je, po Saudinovim riječima, bilo na hiljade. Oni su u okolnostima u kojima su se našli bili primorani da postanu ratnici koji se bore za vlastiti život i opstanak zemlje koju nedvojbeno vole. Ova knjiga ima mnoštvo vrijednosti i nju mogu čitati svi, od historičara, antropologa, umjetnika do onih koji su jednostavno željni uzbudljive literature. Za Bosance je ona ipak posebna i spada u one knjige koje bi se trebale nalaziti u našim kućnim bibliotekama poput vodiča za naše vlastite puteve ka nepoznatom", naglasio je Kreševljaković.

 

http://www.mess.ba/2009/bs/home

07.04.2010.

Modul memorije 2010


Srijeda , 7. April u 19.00 – HANIKAH, GHB MEDRESA (preko puta Begove džamije)                                                                   

Izložba fotografija: Sandra Vitaljiić: “Neplodna tla”

Pored izložbe od 09.30 – 17.00. u Bošnjačkom institutu / Fondacija Adil Zulfikarpašić  održat će se drugi dio konferencije Umjetnost i sjećanje, a na Akaademiji scenskih umjetnosti od 10.00 - 19.00. nastavlja se radionica Anne Newel “We Are Not Afraid”. Prezentacija je zakazana na sceni Akademije u 20.00.

05.04.2010.

Modul Memorije 2010


Predstavljena knjiga Saudina Bećirovića "Na putu u nepoznato" / preuzeto sa WEB stranice Festivala MESS

Prvi otvoreni događaji ovogodišnjeg programa Modul memorije bila je promocija knjige Saudina Bećirovića Na putu u nepoznato. Promocija, koja je održana u prostorijama Oružanih snaga BiH, privukla je veliki broj publike, koju su sačinjavali porodica, prijatelji i suborci preminulog autora, predstavnici vlasti (predsjedavajući Predsjedništva Haris Silajdžić), a prije svega obični građani i čitatelji jednog od najposjećenijih blogova u Bosni i Hercegovini. Bećirović je upravno na blogu „Bore oko očiju“, objavljivao odlomke svog ratnog dnevnika.

Promotori knjige bili su Jasminko Halilović, predstavnik Udruženja „Urban“, koje je izdavač knjige Na putu u nepoznato, Nihad Kreševljaković, koordinator projekta Modul memorije, general Jovan Divjak te Rasim Duraković – suborac i prijatelj autora te jedan od likova iz Bećirovićevog dnevnika. Osim toga, glumac Izudin Bajrović nadahnuto je čitao odlomke knjige, koji su potresle kako publiku tako i njega samog.

Knjiga Na putu u nepoznato, kako je naglasio Halilović, može se smatrati najčitanijem štivom u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. To je ispovijest običnog borca, koji je kao dječak, zapravo, ubačen u ratnu mašinu. Izvanrednu poziciju ove knjige naglasio je general Jovan Divjak, koji je kazao da naspram takve količine raznih publikacija o ratu, knjiga Na putu u nepoznato zaslužuje posebnu pažnju zbog toga jer je pisana iz pozicije običnog, vrlo mladog i osjećajnog vojnika.

"Dok sam čitao 'Dnevnik bosanskog vojnika', koji je koloplet stvarnog života i onoga iz snova, uživeo sam se u potpunosti u Pospankov lik jer sam pohodio mnoge položaje i kote na ivici odbrane Sarajeva i one koje su vodile do Tarčina, Fojnice, Visokog, Breze, Vareša, kao da sam išao stopama prokislih, smrznutih i gladnih Pospankovih drugova. Tako da su likovi i događaji u knjizi više nego autentični, kao da živi likovi svedoče o herojstvu i moralu, ali i kukavičliku i nemoralu", kazao je o knjizi general Jovan Divjak. Dodao je također da je Bećirović ostavio vrlo jako svjedočanstvo o tome kakav je put od borca do nezaposlenog u postratnom periodu.

Rasim Duraković prisjetio se prije svega ličnog doživljaja svog preminulog prijatelja: „Saudin je od najveće tragedije znao napraviti komediju i na taj način iz beznađa rata vraćao nas je u život. Od dječaka je preko noći postao čovjek. Bio je pravi prijatelj i dobar čovjek“.

Kreševljaković je istaknuo da se Bećirovićeva knjiga odlično uklapa u ideju programa Modul memorije, posvećenom upravo odnosu ratnog užasa i umjetnosti, koja pod utjecajem tragičnih okolnosti stiče, paradoksalno, izvanrednu kvalitetu.

"Publiciranjem nastavka Saudinovih zapisa i njihovim uobličavanjem u cjelinu, dobili smo djelo iz koga će buduće generacije moći crpiti znanja o historiji običnih ljudi, kakvih je, po Saudinovim riječima, bilo na hiljade. Oni su u okolnostima u kojima su se našli bili primorani da postanu ratnici koji se bore za vlastiti život i opstanak zemlje koju nedvojbeno vole. Ova knjiga ima mnoštvo vrijednosti i nju mogu čitati svi, od historičara, antropologa, umjetnika do onih koji su jednostavno željni uzbudljive literature. Za Bosance je ona ipak posebna i spada u one knjige koje bi se trebale nalaziti u našim kućnim bibliotekama poput vodiča za naše vlastite puteve ka nepoznatom", naglasio je Kreševljaković.

 

http://www.mess.ba/2009/bs/home

04.04.2010.

Predstavljanje knjige "Na putu u nepoznato"

Modul memorije 2010: PROMOCIJA KNJIGE SAUDINA BECIREVICA "NA PUTU U NEPOZNATO"

Predstavljanje knjige "Na putu u nepoznato"

Predstavljanje knjige održat će se u Domu Oružanih snaga BiH, 4. 4. 2010. s početkom u 19 sati.

Promotori: Jovan Divjak, Rasim Duraković, Jasminko Halilović, Nihad Kreševljaković

Tekstove čita: Izudin Bajrović

 

Knjiga "Na putu u nepoznato" nastavak je knjige "Bore oko očiju". Obje knjige čine cjelinu Dnevnik bosanskog vojnika.

Radi se o dorađenom prepisu ratnih i poratnih dnevnika Saudina Bećirevića. Knjiga "Bore oko očiju" sadrži priče iz dnevnika zaključno sa 20. septembrom 1993. godine, a knjiga "Na putu u nepoznato" donosi priče koje je autor bilježio od 21. 9. 1993. do kraja rata. Također, knjiga sadrži i nekoliko zapisa iz poratnih dnevnika o snalaženju borca u miru.

Objavljivanjem knjige "Na putu u nepoznato" javnosti je u cijelosti dostupno najvrednije svjedočanstvo o oslobodilačkom ratu koji je Armija RBiH vodila ranih devedesetih.

Specifičnost ovog djela svakako je autorova pozicija. Naime, Bećirević se na početku rata zatekao sam u Sarajevu kao učenik četvrtog razreda srednje škole...

Odlučio je ostati u Sarajevu i prijaviti se dobrovoljno u Armiju RBiH. Njegov ratni put počinje na Gazinom Hanu u Sarajevu, a poslije će obići mnoga bh. ratišta. Od 1992. pa do kraja rata kada je napustio Armiju bio je član diverzantsko-izviđačkih jedinica.

U ratnim danima Saudin nije bio jedan od onih o kojima su pisale novine. Među saborcima je važio za najhrabrijeg vojnika. Za vrijeme rata, kada god je stigao, zapisivao je dešavanja u svoj dnevnik. Sklonost prema pisanju do kraja upotpunjava njegovu specifičnu poziciju – usamljen i hrabar osamnaestogodišnjak sa puškom u jednoj i olovkom u drugoj ruci...

Knjiga "Na putu u nepoznato" donosi iskrenu priču običnog čovjeka koji se susreće sa neprijateljem na jednoj, i nepravdama na drugoj strani. Istim skromnim tonom, kao u knjizi "Bore oko očiju", Bećirević ponovo osvaja čitaoca, ne dopuštajući mu da se od djela odvoji dok ne pročita i posljednju stranicu.

Saudin Bećirević ostavio je bez sumnje iza sebe najvrednije svjedočanstvo o ratu u Bosni i Hercegovini. Njegovo svjedočanstvo još je vrednije ako se uzme u obzir da je u rat ušao sa osamnaest godina. Radi se dakle o iskrenim zapisima golobradog mladića, zamalo dječaka, koji je časno i odano služio svojoj domovini do posljednjeg dana rata.

Kratka životna priča Saudina Bećirevića

Put knjige "Bore oko očiju"

http://www.dnevnikbosanskogvojnika.com/index.html

04.04.2010.

Modul memorije 2010: BELFAST I SARAJEVO: NEGDJE IZMEDJU

Modul Memorije 2010

Internacionalni Teatarski Festival MESS

The Centre for Excellence in the Creative and Performing Arts at Queen’s University Belfast

The Belfast/Sarajevo Initiative for the Creative and Performing Arts

Belfast Exposed Community Photography Group

 

Fotografija : Sean McKernan i Frankie Quinn, Sarajevo 1996

Sean McKernan

Frankie Quinn

Andrej Ðerković

BELFAST I SARAJEVO: NEGDJE IZMEÐU

Muzej Književnosti i Pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 6. April 2010.

 

 

U sklopu ovogodišnjeg programa Modula Memorije, projekta Internacionalnog Teatarskog Festivala MESS u Muzeju Književnosti i Pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine biti će postavljena zajednička izložba dva fotografa iz Belfasta, Sean McKernana i Frankie Quinna, te sarajevskog fotografa Andreja Ðerkovića. Postavka je završni dio rezidencijalnog projekta “Eye 2 Eye” Belfast Exposed Comunity Photography grupe, koji je započet boravkom Sean McKernana i Frankie Quinna u Sarajevu 1996.godine, te uzvratnoj posjeti Andreja Ðerkovića Belfastu iste godine.

 

 

 

Partner ovog završnog dijela je “The Belfast/Sarajevo Initiative for the Creative and Performing Arts” Univerziteta Queen’s iz Belfasta, koja je u oktobru 2009.godine u Brian Friel Theatre u Belfastu, postavila samostalnu izložbu “DVD” Andreja Ðerkovića.

 

Sean McKernan, osnivač kultne fotografske galerije “Belfast Exposed”, koja je ključni arhivar vizualne istorije Belfasta u zadnje tri decenije, predstaviti će svoje fotografije urađene 1996.godine u Sarajevu, dok će se Frankie Quinn, voditelj “Red Barn Gallery” iz Belfasta, predstaviti serijom panoramskih fotografija iz ciklusa pod nazivom “Streets Apart”.

 

Sean McKernan pokriva konflikt u Sjevernoj Irskoj već tri decenije. 1983.godine, osnovao je “Belfast Exposed”, koji je kao inicijativa zajednice, imao zadatak socijalne i političke angažiranosti u podijeljenom društvu. Kao jedan od najrespektabilnijih lokalnih fotografa, svoje međunarodno priznato iskustvo je fokusirao na rad sa mlađim generacijama kroz zajednički rad podijeljenih zajednica.

 

http://www.youtube.com/watch?v=vyn4fWK8vzc

 

Frankie Quinn, također jedan od osnivača “Belfast Exposed“, počeo se baviti fotografijom 1982.godine, te danas radi kao slobodni fotograf. Fotografije su mu u objavljene u mnogim magazinima, dok je izlagao u Velikoj Britaniji, Europi, Australiji i u SAD. Kroz svoj rad je također dokumentovao konflikt u Sjevernoj Irskoj, a pokrivao je i Bosnu i Hercegovinu, Turski Kurdistan, Palestinu i Izrael.

 

http://www.youtube.com/watch?v=0EiIOG06OKI

 

Andrej Ðerković se predstavlja sa fotografijama iz ciklusa “Dum Dum” (1992-1995) i fotografskim radovima iz ciklusa “Belfast - The Peace Lines” (1996), nastalog na tkzv. Mirovnim linijama, mreži tački koje spajaju/razdvajaju lokalne zajednice između Falls Road (većinski katoličko stanovništvo) i Shankill Road (većinski protestantsko stanovništvo). Dio ovog ciklusa se nalazi u stalnoj kolekciji Umjetničke Galerije Bosne i Hercegovine.

 

Fotografija : Sarajevo for Belfast Exposed 1996.

 

 

BELFAST EXPOSED COMMUNITY PHOTOGRAPHY GRUPA

 

Belfast Exposed je ustanovljen 1983.godine, kao pokazno sredstvo osnaživanja lokalnih zajednica i uspostave platforme koja bi odražavala njihovu prošlost, dokumentovala sadašnjost i za isticanje i razmjenu iskustava između istih. Preko 27 godina, Belfast Exposed radi sa lokalnim zajednicama koje se nalaze u nepovoljnom položaju, vjerujući da umjetnički angažman može poboljšati kvalitet života. Još od svog osnivanja, Belfast Exposed je bio veoma aktivan u procesu dokumentovanja istorije grada. Kroz politiku prezervacije i očuvanja fotografskih negativa, slajdova i digitalnih dokumenata, organizacija čuva arhivu od preko 500.000 slika, pružajući vizualni materijal gradske istorije. Sva tri umjetnika, Sean McKernan, Frankie Quinn i Andrej Ðerković su članovi Belfast Exposed Community Photography group.

 

INICIJATIVA BELFAST/SARAJEVO

 

„Inicijativa Belfast/Sarajevo“ je utemeljena 2009.godine od strane The Centre for Excellence in the Creative and Performing Arts na Queen’s Univerzitetu u Belfastu. Nastala s ciljem istraživanja mogućnosti uspostave kreativnog dijaloga između dva grada sa post-konfliktnim iskustvima, The Belfast/Sarajevo Initiative (ili Inicijativa Belfast/Sarajevo) ima za cilj da promoviše svijest o kreativnom razvojnom procesu u oba grada i da podstakne dijalog i razmjenu iskustva između umjetnika i kulturnih djelatnika.

 

MODUL MEMORIJE

 

“Modul Memorije” je program Internacionalnog Teatarskog Festivala MESS, pokrenut 1996. godine, a bavi se odnosom umjetnosti i pamćenja, sa ciljem očuvanja pozitivnih vrijednosti iz perioda opsade Sarajeva, senzibilizirajući građane prema tragedijama drugih ljudi koji i danas stradaju širom svijeta.

31.03.2010.

Modul memorije 2010: PROGRAM MODUL MEMORIJE 2010


MODUL MEMORIJE 2010

INTERNACIONALNI TEATARSKI FESTIVAL MESS – SARAJEVO

                                                                                                                                 
Nedjelja, 4. April od 12.00 – 20.00. – AKADEMIJA SCENSKIH UMJETNOSTI         
                                                                                         
David Grant – Radionica: “Image and Imagination”                                                                                                                                   

Nedjelja, 4. April u 19:00. Dom OS BiH                                                                                             Promocija knjige Saudin Bećirević: Na putu u nepoznato                                                      

Promotori: Jovan Divjak, Jasminko Halilović & Nihad Kreševljaković

Ponedjeljak, 5. April od 10.00 – 19.00. – AKADEMIJA SCENSKIH UMJETNOSTI                                                                              

David Grant – Radionica: “Image and Imagination”                                                                                                                                   

   Ponedjeljak, 5. April u 21:00. – Meeting Point                                                                                                                                

Film: NA PUTU, Rediteljica: Jasmila Žbanić, BiH, 2010, 100'

Razgovor sa Jasmilom Žbanić

Moderator: Nihad Kreševljaković

   Utorak, 6. April. 09.00 - 17.00. -  Bošnjački institut / Fondacija Adil Zulfikarpašić                                                                                                     

Konferencija: UMJETNOST I SJEĆANJE                                                                                                                                                                   

Utorak, 6. April od 10.00 – 21.00. – AKADEMIJA SCENSKIH UMJETNOSTI                                                                                      

Anna Newel – Radionica: “We Are Not Afraid”                                                                                                                                       

Utorak, 6. April od 14.00 – 15.30. – ASU /UPI NEBODER, 11. KAT                                                                                                    

Anna McMullan – Predavanje: “The Theatre of Samuel Beckett: witnessing the ghosts of history”                                                              

 Utorak, 6. April u 19.00. - Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti                                                                                                             

Izložba fotografija:                                                                                                                                                                                

Sean McKernan / Frankie Quinn / Andrej Đerković. Belfast i Sarajevo: negdje između

 Srijeda, 7. April od 09.30 – 17.00. - Bošnjački institute / Fondacija Adil Zulfikarpašić                                                                              

Konferencija: UMJETNOST I SJEĆANJE                                                                                                                                                                   

    Srijeda , 7. April od 10.00 - 19.00. – AKADEMIJA SCENSKIH UMJETNOSTI                                                                                      

Anna Newel - Radionica: “We Are Not Afraid”, prezentacija u 20,00                                                                                                        

 Srijeda , 7. April u 19.00 – HANIKAH, GHB MEDRESA                                                                                                                     

Izložba fotografija: Sandra Vitaljiić: “Neplodna tla”

Četvrtak, 8. April od 14.00 – 15.30 - ASU /UPI NEBODER, 11. KAT                                                                                                                 

David Grant – Predavanje: “Community Theatre in Belfast                                                                                                                     

Petak, 9. april u 19.00 - Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti

Film:

ŠTA OSTAJE/WHAT REMAINS, Rediteljica: Clarissa Thieme, (30')                                                                                                                                              

SA NULE, rediteljica: Marjoleine Boonstra (10')

Razgovor sa rediteljicama

Ponedjeljak, 12. april u 19.00 – MEETING POINT

Film:

“TO SHOOT AN ELEPHANT”, Režija: Allberto Arce i Mohammed Rujailah                                                                                                                                                                                                                                                                                                           

Utorak, 13. april u 19.00 – MEETING POINT

Film:

“HEART OF JENIN”, Režija: Leon Geller i Marcus Vetter                                                                                                                           

Prezentacija projekta “CINEMA JENIN”                                                                                                                                                                                                    

   Petak, 23. April. 19.30. -  Narodno pozorište Sarajevo                                                                                                                                                   

Teatar:

Peđa Kojović: Sarajevska pozorišna tragedija,

Režija: Gorčin Stojanović                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                    

Koprodukcija: Narodno pozorište Sarajevo / Festival MESS

Subota, 24. April. 19.30. -  Narodno Pozorište Sarajevo                                                                                                                 

Teatar:

Peđa Kojović: Sarajevska pozorišna tragedija                                                                                                                                   

Režija: Gorčin Stojanović                                                                                                                                                                    

Koprodukcija: Narodno pozorište Sarajevo / Festival MESS
29.03.2010.

Radio Sarajevo: MODUL MEMORIJE 2010


Nedjelja, 28 Mart 2010 | 10:34

Intervju: Nihad Kreševljaković


Nihad Kreševljaković

Modul memorije je program koji je Festival MESS pokrenuo 1996. godine, a bavi se odnosom umjetnosti i memorije, s aciljem očuvanja pozitivnih vrijednosti iz perioda opsade Sarajeva, ali i sa ciljem senzibiliziranja naših građana prema tragedijama drugih ljudi koji i danas stradaju širom svijeta.

Povodom skorog otvaranja ovogodišnjeg Modula memorije, koje će se desiti 6. aprila, donosimo vam intervju sa Nihadom Kreševljakovićem, koordinatorom projekta i producentom Međunarodnog teatarskog Festivala MESS.


RadioSarajevo: Modul memorije je kulturološki projekat koji je direkcija festivala MESS pokrenula 1996. godine, možete li nam reći nešto više o samom projektu i s kojim ciljem je pokrenut?
Nihad Kreševljaković: Modul memorije pokrenut je kao ideja 1995. godine na samom kraju rata i to kao zaseban kulturološki projekat. Ideja je bila pokušati pronaći odgovor na pitanja kako je moguće da se usred Evrope ponovno dogodi genocid? Interesiralo nas je pronaći odgovor na razloge stravične destrukcije koja se odvija paralelno s nevjerovatnim tehnološkim razvojem? Zanimalo nas kako u takvim uvjetima odbraniti i zaštiti kulturu... Sva ta pitanja promatrana su kroz prizmu umjetnosti posebno istražujući tu relaciju između rata i umjetnosti, odnosno efekte rata na umjetnost. Zanimalo nas je i pitanje načina pamćenja vlastitog iskustva...Upravo zbog toga ovaj program je i dobio ovo ime inspirirano knjigom poznatog naučnika Richarda Restaka pod naslovom Modular Brain. Prvi projekti su realizirani već 1996. godine, a od tada do danas realiziran je veliki broj različitih programa u različitim poljima umjetnosti. Čisto podsjećanja radi da kažem da je prvi program bilo publiciranje knjige Shoah, čuvenog Claudea Lanzmanna, odnosno prikazivanje istoimenog filma u Sarajevu te organiziranje konferencije pod naslovom “Sjećanje i zaboravljanje”. Bilo je bazirano na predavanju direktorice odjela za usmenu historiju Holokaust muzeja u Washingtonu – dr. Joan Ringelheimm, a pored brojnih intelektualaca u našoj zemlji učešće je uzeo i Claude Lanzmann osobno.
Ukratko, uobičavamo reći da MESS kao institucija čije je djelovanje posebno profilirano u danima opsade Sarajeva, osjeća i moralnu obavezu da nastavi gajiti poseban aspekt svoga djelovanja unutar kojeg nastoji sačuvati vrijednosti koje je umjetnost dokazala u periodu opsade grada - kao duhovna hrana građana.

RadioSarajevo: Koliko je nama, koji smo preživjeli rat, potreban takav jedan projekat, šta vama lično on znači? Neku vrstu umjetničke katarze?
Kreševljaković: Pa on je potreban onima koji su preživjeli rat, ali mi se čini da je možda još potrebniji onima koji ga hvala Bogu nisu preživjeli i koji zapravo uopće ne znaju o čemu se tu radi. Kada pitate šta on meni znači odgvor bi mogao biti da mi je ovaj projekat pokazatelj elementarne svijesti o tome da jedno takvo iskustvo nije normalno zaboraviti. Jednostavno, oni koji su preživjeli to i danas se toga sjećaju kao života u nekom paralelnom svijetu koji je nažalost bio realnost i nažalost koji je čini mi se bio realnija slika svijeta od ove koju danas imamo. Zapravo, bit je u tome da dok postoji i jedno mjesto na ovoj planeti gdje ljudi nepravedno stradaju pogrešno je ponašati se kao da se to nas ne tiče. Jednostavno, sjećanje na bol građana Sarajeva i BiH inspirira da smo dužni pokazivati barem minimalnu dozu suosjećanja sa drugim ljudima koji danas žive ono što je bilo i naše iskustvo. Kada spomijete umjetničku katarzu, možda bi se to moglo nazvati i tako. Moje opredjeljenje za umjetnost zbilja je vezano upravo za period opsade kada sam to prepoznao kao mnogo adekvatniji prostor da se traga za raznim odgovorima. Iskustvo umjetnosti u ratu je bilo posebno tako da i danas za neka od najintenzivijih umjetničkih iskustava smatram predstave, filmove i knjige... s kojima sam se družio u tim danima. To je zaista bilo posebno iskustvo.

RadioSarajevo: Osobe zadužene za projekat ste Vi i Vaš brat, a vodite i vrlo uspješan blog projekat –Blob, ima li neke veze između njega i Modula memorije?
Kreševljaković: Modul Memorije kao projekat bio je ideja Harisa Pašovića koji ga je i pokrenuo. Posljednjih godina radim kao koordinator tog projekta i nastojim na što je moguće bolji način prepoznati šta je ono što nam je potrebno kako bi nastavili potragu za odgvorima na pitanja koja su postavljena već davne 1995. godine. Brat u ovome učestvuje kroz udruženje građana koje smo zajedno osnovali – Videoarhiv. S obzirom da se radi o udruženju koje se na specifičan način interesira istim problemom otuda i interes da svake godine Videoarhiv uzme makar mali dio učešća u relaizaciji programa Modul memorije. Ipak ovo je projekat Festivala MESS.

Što se tiče Bloba i Modula memorije oni nisu povezani. Ipak, moj interes za ono čime se bavi projekat Modul Mmemorije nije baziran samo na ovom programu. Ja zaista vjerujem da čovjek u prošlosti treba tragati za odgovorima koji će pomoći da se ne ponove stare greške. Vjerujem da prošlost koliko god bila mračna može pomoći da postanemo boljim ljudima. Blob je nerijetko mjesto gdje se bavimo sličnim temama, a meni posebno drag s obzirom da nam je omogućio da se izrazimo kao individue bez potrebe da se identificiramo s drugim medijima. Blob je naš medij koji uz pomoć prijatelja uređujemo nas tri brata. Kada bih govorio ispred Bloba, onda bih rekao da je nama Modul memorije jedan od najznačajnijih događaja u našoj zemlji.

RadioSarajevo: Prošlo je 14 godina od pokretanja, možete li povući neku paralelu između Modula memorije nekad i sad? Kako se kretao razvoj Modula?
Kreševljaković: Pa u biti ideja je ista. Međutim, postoji jedna stvar po kojoj se Modul Memorije razlikuje u proteklim godinama. Naime, posljednjih godina nastojimo da više prostora dajemo iskustvima drugih, a ne toliko onome što je nastalo u BiH umjetnosti u toku rata. Za tu promjenu smo imali dobar razlog, jer smo primjetili jednu negativnu pojavu u našem društvu. Ona se svodi na to da mi se učinilo da naši ljudi koji potenciraju naše vlastito tragično iskustvo ne pokazuju adekvatno suosjećanje prema iskustvu drugih ljudi čije stradanje se odvija u periodu kada mi živimo u miru. Po meni je suludo da lamentiramo nad vlastitom sudbinom naglašavajući nepravdu koja nam je počinjena, a da smo istovremeno indiferentni prema stradanjima ljudi u Palestini, Libanu, Darfuru…Haitiju. Takav odnos ne samo da je pogrešan, već je i opasan za naše društvo. Ono što mi želimo je da unatoč težini našeg iskustva pokušamo upotrijebiti ga kao nešto što će nas kao ljude oplemeniti, a ne učiniti frustriranim, indiferentnim ili ne daj Bože osvetoljubivim, malodušnim i glupim.

Dakle, Modul Memorije se i danas prevashodno bavi odnosom umjetnosti i memorije, s ciljem očuvanja pozitivnih vrijednosti iz perioda opsade Sarajeva, ali i s ciljem senzibiliziranja naših građana prema tragedijama drugih ljudi širom svijeta.

RadioSarajevo: Zašto baš 6. april kao datum otvaranja?
Kreševljaković: Šesti april je zanimljiv dan. Tada su se u našem gradu dogodila tri izuzetno važna događaja: 1941. godine grad je okupiran; 1945. grad je oslobođen od nacističke okupacije; 1992. započeo je napad na grad koji će dovesti do najduže opsade u suvremenoj historiji svijeta.

RadioSarajevo: Kakav program donosi ovogodišnji Modul memorije, je li u pitanju samo teatarska umjetnost ili možemo očekivati još nešto?
Kreševljaković: Modul memorije se realizira kroz različite umjetničke oblasti. Ove godine najviše imamo filmskih programa, dvije fotografske izložbe, radionice, veliku regionalnu konferenciju, promociju knjige te jednu teatarsku predstavu. Takav je odnos uglavnom svake godine. Ovogodišnji program posebnim čini spomenuta konferencija pod naslovom Umjetnost i sjećanje... Po prvi put ove godine bavimo se i pitanjem irskog iskustva, konkretno Belfasta. U filmskom programu premijerno prikazujemo dokumentarni film Clarisse Thieme, a koji je pored filma Na putu također predstavljao Deblokadu na ovogodišnjem Berlinaleu...U svakom slučaju program Modula Memorije 2010 bit će predstavljen na press konferenciji koja ce se održati početkom aprila. Ono što želim naglasiti je da će u sklopu prikazivanja potresnog dokumentarnog filma Srce Jenina biti održana prezentacija projekta Kino Jenin. Radi se o našoj želji da naši građani i institucije uzmu učešće u obnovi kina u palestinskom gradu Jeninu. Pored MESS-a, već znamo da će obnovu kina pomoći i SFF. Želja nam je pozvati i druge institucije i građane da se odazovu ovom projektu jer na taj način zapravo najbolje pokazujemo stepen naše suosjećajnosti sa drugima, ne zaboravljajujući koliko su nam takve geste značile u onom vremenu kada smo bili prva vijest CNN-a.

RadioSarajevo: Postoji li neka okvirna tema ili pitanje kojim će se ovogodišnji Modul baviti?
Kreševljaković: Ono što definitivno objedinjuje sve projekte ovogodišnjeg programa jeste pitanje umjetničke odgvornosti i percepciju memorije i tragičnih iskustava u umjetnosti.

ado, 

http://radiosarajevo.ba 

19.12.2009.

The World Wants a Real Deal's photostream

Sort:RelevantRecentInteresting
View: SmallMediumDetail
[?]
13.12.2009.

WORLD IN ACTION FOR A REAL DEAL

We Light The Night - Event passed - view it!

Saturday, December 12 at 06:30 PM
Place: Žuta Tabija, Sarajevo, Bosnia and Herzegovina
Host:  Videoarhiv, Sarajevo

Fotke iz drugih krajeva svijeta možete vidjeti ovdje:

www.avaaz.org/en/real_deal_hub

World-wide (3242 events) » Countries (139) » Bosnia and Herzegovina (3 cities)  
Banja Luka (1)
Sarajevo (1)
Bijeljina (1)
13.12.2009.

Globalno selo: WE LIGHT THE NIGHT - SARAJEVO

videoarhiv

Na Facebook stranici Videoarhiva možete vidjeti nekoliko fotografija sa večerašnjeg okupljanja na Žutoj tabiji. Na fotografiji uz ovaj post nalazi se glavni organizator večerašnjeg okupljanja - Skender.

Hvala mu što nas je podsjetio da se ponekad treba malo i potruditi da bi se zaista imali pravo osjećati stanovnicima ove naše drage planete Zemlje.

Hvala i svima koji su došli da se po pravom sarajevskom zimdanu bore sa vjetrom kako bi sačuvali plamen svijeća.

Izvinjavamo se onima koji bi eventalno došli zato što nismo imali priliku na vrijeme obavijestiti ih o ovom susretu.

Inače ime za ovaj događaj je rečenica koju mi je jedan vrlo dragi prijatelj rekao u danima opsade grada. U jednoj od tih tamnih noći, kada već ni svijeća nije bilo rekao je: Noć je. Mi moramo da svijetlimo. Jasmila Žbanić režirala je istoimeni dokumentarni film koji također možete pronaći na našem blogu.


klikni: videoarhiv

12.12.2009.

Videoarhiv: WE LIGHT THE NIGHT


"Tražimo stvarni dogovor" je bio slogan današnje globalne akcije čiji je glavni cilj zaustaviti klimatsku katastrofu koja prijeti našoj planeti. Poruka je upućena svijetskim liderima koji se unatoč svim dokazima i dalje žalosno neodgvorno odnose prema problemu klimatskih promjena od kojih, ni manje ni više,  ovisi budućnost planete koju smo u takolijepom obliku naslijedili od naših predaka. 

Iskoristivši skup lidera u Kopenhagenu upravo 12 decembra/prosinca organizirana je najveća ikad organizirana klimatska akcija. U hiljadama gradova širom svijeta na ulice su izašli ljudi sa jedinstvenom porukom - SVIJET ŽELI STVARNI DOGOVOR!!!

U 139 zemalja širom svijeta organizirano je 3225 događaja, a tri od njih bila su i našoj zemlji. U Bijeljini akciju je na glavnom gradskom trgu organizirao NGO Eko Put pod sloganom "United to stop the climate crisis" - 

 
U Banja Luci akciju je organizirao Centar za okoliš koji su u Centru za Omladinu organizirali predavanje i diskusiju o klimatskim promjenama te upoznali prisutne o onome što se trenutno događa u Kopenhagenu.

U Sarajevu je UG Videoarhiv pod kordinacijom našeg mladog prijatelje Skendera organizirao događaj pod imenom WE LIGHT THE NIGHT /Noć je. Mi svjetlimo/ a gdje je mala grupa građana u 18.30 upalila svijeće na prostoru Žute tabije  -
Bosnia and Herzegovina

Najviše akcija održano je sljedećim državama: 
United States of America (498) Canada (399) United Kingdom (240) Germany (215) Brazil (213) Spain (155)

S područja bivše zajedničke države pored naše zemlje - Bosnia and Herzegovina (3) - akcije su organizirane u Hrvaskoj i Sloveniji dok u Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji i Kosovu nije bilo registriranih događaja / Croatia (8) Slovenia (11)
27.11.2009.

EID MUBAREK

Svim muslimanima i muslimankama


BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN

Da sa Božijom pomoći budemo bolji ljudi!

27.11.2009.

ODLAZAK NAŠEG HEROJA - SAUDINA BEĆIREVIĆA

20.11.2009.

ODLAZAK NAJDRAŽEG BLOGERA I PRIJATELJA NA LJEPŠI SVIJET


SAUDIN  BEĆIREVIĆ
1973 - 2009

B o r e   o k o   o č i j u

20.11.2009.

SJEĆANJE NA SAUDINA BEĆIREVIĆA: INTERVJU POVODOM IZLASKA KNJIGE "BORE OKO OČIJU"

Ekskluzivni intervju Saudina Bećirevića autora knjige "Bore oko očiju"

Saudin Bećirević rođen je 1973. u Humu kod Foče. Osnovnu školu završio je u Brodu kod Foče, a srednju u Sarajevu. U periodu od 1992. do 1996. bio je vojnik Armije BiH. Nakon rata odlazi u Libiju na privremeni rad. Godine 2005. pokreće blog "Bore oko očiju". Prepisuje priče iz ratnih dnevnika, a blog postaje najposjećeniji u BiH. Ovo je njegova prva knjiga.Knjiga "Bore oko očiju" prepis je iz ratnih dnevnika Saudina Bećirevića, bosanskog vojnika. Autor je tokom rata dao obećanje prijatelju da će u slučaju njegove smrti napisati knjigu o njima i o ratu. Prijatelj je poginuo, a knjiga "Bore oko očiju" predstavlja ispunjenje datog obećanja. Naš web portal napravio je eksluzivni intervju sa ovim autorom, o njegovom ratnom putu, knjizi i njegovim budućim planovima, što možete pročitati ovdje. Mi se i ovom prilikom još jednom zahvaljujemo našem borcu, veteranu što je pristao na ovaj razgovor za PLBiH.ORG. Intervju sa Saudinom Bećirevićem, borcem Armije R BiH možete pročitati u nastavku...


 http://img164.imageshack.us/img164/1603/zima1993ft5.jpg

PLBiH.ORG: Prvo, želimo da Vam se zahvalimo što ste pristali na intervju za naš web portal plbih.org. Tematika našeg web portala su prvenstveno ratna dešavanja u periodu 92. – 95. pa ćemo se malo osvrnuti na protekla dešavanja.
Vrlo ste mladi kao osamnaestogodišnjak stali u odbranu države Bosne i Hercegovine, da li ste bili svjesni svoje uloge odnosno puta u nepoznato?

 - Rat me zatekao kao učenika četvrtog razreda srednje škole u Sarajevu. Rat me nije iznenadio, kao većinu drugih u Sarajevu. Moj rodni kraj Foča, već je više od godinu dana bila na rubu rata, tako da sam psihički lakše podnio sami početak rata, nego ljudi koji su se zatekli u mom okruženju. Moram biti iskren i reći da nisam mogao ni predpostaviti koliko će biti težak i dug ratni put. Kada sam pročitao poslije rata svoje dnevnike, shvatio sam da moja uloga kao pojedinca u ratnim dešavanjima nije bila ništa posebna. Sve i jednu bitku u ratu su dobili timovi ljudi, svaki pojedinac je dao svoj doprinos koji nije moguće staviti na vagu i jednostavno izmjeriti. Moja uloga je izgleda bila ta da zapišem dio dešavanja iz tog perioda i tako ih spasim od zaborava.


PLBiH.ORG: Mnogi rat u BiH danas nazivaju nesretnim događajima, neko ga čak naziva i gradjanskim ratom. Kako Vi na to gledate kao sami učesnik tih ratnih dešavanja i kako bi ga Vi nazvali?

- Svjedoci smo, nažalost, sve prisutnije pojave manipulisanja činjenicama o karakteru rata u BiH, pri čemu se posebno aktivno angažuju kvazi istraživači. Nosioci manipulacija su različiti, kako pojedinci, tako i grupe, razna udruženja, ustanove i drugi, čiji je cilj da se nanese dugoročno šteta BiH kao državi. Na Republiku Bosnu i Hercegovinu je izvršena klasična oružana agresija. Kao pripadnik ARBiH, bio sam više puta u prilici da ratujem protiv jedinica iz Srbije. Bili smo svjedoci ulaska Užičkog korpusa u Višegrad, Arkanovih jedinica u Bjeljinu i to sve pred TV kamerama... Stvaranje vojske RS-e, koja preko noći mjenja ime iz JNA u VRS. Isto tako smo 1993 imali agresiju od strane Hrvatske, o kojoj danas niko ne priča.  - Prije par dana sam pročitao da je u BiH već par godina na snazi opstruiranje krivičnog gonjenja i procesuiranja ratnih zločinaca pred sudovima u Bosni i Hercegovini, pri čemu se umjesto težine zločina, karaktera, statusa i broja žrtava, predmeti biraju po nacionalnoj pripadnosti žrtava, radi izjednačavanja i izbalansiranja zločina među tri narod, tako se kroz krivičnu proceduru pokušava izmjeniti karakter rata u BiH. Sve se to dešava, sa jednim jasnim ciljem, kako bi agresiju, prekvalifikovali u građanski rat. Ako se nastavimo pasivno ponašati prema prošlošću, bojim se da ćemo za 50 godina imati ponovni rat i definitivni nestanak Bošnjaka na ovim prostorima.

http://img159.imageshack.us/img159/306/e8868478saudin27059gu8.jpg

PLBiH.ORG: Danas nakon rata, da li smatrate da je odnos države i njenih vlasti zanemarujući prema veteranima rata i RVI?
 

- Kada je počeo rat, niko od nas nije uzeo pušku da bi jednoga dana bio privilegovan u društvu. Najveća prevara se desila onoga dana kada su pripadnicima ARBiH podjeljeni certifikati. Time nas je država od dobrovoljaca pretvorila u plaćenike. Na kraju je tržišna vrjednost certifikata bila takva da je ispalo da je jedan dan proveden u ARBiH košta oko 25 feninga. Tim činom je legalnim putem, preko boraca opljačkana državna imovina, jer su ratni profiteri odkupili certifikate, te na jeftin način došli do vrijedne državne imovine. Siguran sam da je sve moglo biti puno drgačije, na žalost profiteri su vodili poslijeratnu državnu politiku, što je i danas slučaj.  Što se tiče RVI i porodica poginulih boraca, tu je situacija puno bolja. Moje mišljenje je da je po tom pitanju država odradila puno, za to najviše zaluga imaju kantoni.

PLBiH.ORG: Autor ste knjige «Bore oko očiju», na Sajmu knjige u Skenderiji 2007. godine je bila najprodavanija knjiga u pogledu domaćih autora. Da li ste u jeku pisanja same knjige pretpostavljali da će dnevnik bosanskog vojnika doživjeti takav uspjeh?
 

- Knjiga je istinsko svjedočanstvo o ratnim događajima i onom što se dešavalo pred očima običnog čovjeka. Sadržaj romana temelji se na stranicama ratnog dnevnika, učesnika i svjedoka svega opisanog. Zbog toga sam očekivao da će knjiga proći puno bolje nego što je prošla. Uz sav trud koji smo uložili u ovaj projekat, nismo uspjeli dobiti podršku medija čak ni ministarstva za boračka pitanja, kojeg smo ipak u knjizi naveli kao jednog od sponzora projekta. Knjiga je uspjela doći do čitalaca zahvaljujući prvenstveno internetu. Danas je u BiH vrlo teško prodati knjigu, neki navode da je problem ekonomska situacija u zemlji, mada ja mislim da je veći problem nepostojanje čitalačkih navika.

 

28.10.2009.

PRIDRUŽITE SE VIDEOARHIVU NA FACEBOOK-u

Od sada aktivnosti Videoarhiva možete pratiti i na Facebook-u.

Groups
198 Results
Name: videoarhiv
Type: Organizations
Members: 258 members
 

Noviji postovi | Stariji postovi